“Ne silom niti snagom, već duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama.” (Zaharija 4,6)
Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.” (Matej 5,5) Ova je izjava morala predstavljati veliki udarac za Hebreje Isusovog doba. Oni su, naime, očekivali Mesiju koji će oružanom silom skršiti moć Rima i osloboditi ih tuđinskog jarma.
Mesija će, vjerovali su, biti sličan ratničkom kralju Davidu. Zar Psalmi Salomonovi (apokrifna knjiga napisana nakon formiranja starozavjetnog kanona) ne kažu da će pomazanik Davidov biti kralj koji će izaći iz naroda da oslobodi Izraela od njegovih neprijatelja? On će “raspršiti sve njihovo imanje palicom željeznom, uništiti bezakonike riječju usta svojih” (Psalmi Salomonovi 17,26.27)
Posljednje što bi Hebreji u prvom stoljeću mogli poželjeti bio bi neki krotki Mesija. Oni su željeli vođu koji će nahraniti Rimljane gorkim kolačima koje su zaslužili. Isus se posve razlikovao od onoga što su željeli i što su očekivali.
Sada je nama kršćanima lako primijetiti da Hebreji nisu bili u pravu. Ali, zar se i mi sami ponekad ne bavimo sličnim mislima? Zar se i mi često ne divimo uspješnima, zar ne slavimo dostignuća velikih propovjednika i vođa u Crkvi kao da će se bitke Gospodnje voditi ljudskim snagama i naporima? Zar nismo i mi u kušnji, kao nekada David, da prebrojavamo svoje redove kako bismo iz brojeva i snage organizacije crpili svoju hrabrost? Bez obzira koliko bi sve to moglo biti dobro, uspjeh kršćanina ne ovisi o brojevima niti o organizaciji.
Bog ima na tisuće načina da dovrši evanđeoski nalog i upotpuni svoje kraljevstvo, načina o kojima mi nemamo ni pojma. S vremena na vrijeme trebali bismo proučiti priču o Gideonu. U njegovom slučaju, Bog je smanjivao brojeve da bi postigao cilj, a nije ih povećavao.
U Kristovom je kraljevstvu temelj uspjeha krotkost, a ne ljudska moć. Moramo držati na umu da se pobjeda i u osobnom životu i u životu cijele Crkve postiže “ne silom niti snagom, već duhom mojim – riječ je Jahve nad Vojskama.” (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)