„Svaku radost imajte, braćo moja, kad padate u različne napasti. Znajući da kušanje vaše vere gradi trpljenje.“ (Jakov 1,2.3)
Nevolje i krize nas ne mijenjaju, niti mijenjaju naš smjer. Samo nam otkrivaju u kom smjeru smo se zaputili prije nego što smo ih doživjeli. Zanimljivo je zapaziti da je i iskušenje u suštini kriza. Svaki put kad nas neprijatelj pogodi iskušenjem, to je mala kriza – ili ponekad velika kriza! Ali u svakom slučaju jeste kriza. Svako iskušenje koje se javlja otkriva nam, svojim posljedicama, naš smjer u trenutku kad se ono javilo.
Ako osoba nije podčinjena Bogu u vrijeme iskušenja, postoje mali izgledi da će Mu se tada podčiniti. U stvari kad smo udaljeni od Boga u vrijeme kad se javi iskušenje, tada u njemu zavisimo od svojih snaga, svoje moralne kičme ili snage svoje volje. Jaka osoba po vanjskim obilježjima savladava iskušenje, ali u svojoj vlastitoj snazi. Slaba ne uspijeva i podleže. Ali u suštini – tamo gdje se vrednuje pobjeda – obje osobe su jednake. Obje su podlegle iskušenju zato što je sotona jači od nas i mi gubimo svaku bitku s njim koju pokušavamo dobiti u svojoj snazi.
U Hebrejima, 4. poglavlju, tekst nas podsjeća na našeg velikog Prvosvećenika i poziva da slobodno dođemo pred prijestolje Njegove milosti da bismo dobili milost u vrijeme kad nam zatreba pomoć. Tu je tajna sile. Mi sada slobodno dolazimo pred prijestolje milosti, da bismo našli pomoć za vrijeme potrebe, kad dođe vrijeme. Osoba koja dolazi pred prijestolje milosti samo u vrijeme potrebe – past će. Kad vrijeme potrebe, vrijeme iskušenja dolazi, ono otkriva da li je milost primljena.
„Mi se možemo držati tako blizu Boga da se u svakom neočekivanom iskušenju naše misli okrenu Njemu isto tako prirodno kao što se cvijet okrene prema Suncu.“ (Ellen G. White, Put Kristu, str. 78). Ako kad se javi nevolja podižemo šaku prema nebu i kažemo Bogu kako je okrutno postupio prema nama, time pokazujemo da smo hodili na izvjesnoj udaljenosti od Njega. Mi ne poznajemo svoja vlastita srca. Neki ljudi koji su mislili da će izdržati tisuće oluja, na svim morima svijeta, udavili su se u kadi. Tako se i mi varamo u vezi svojih srca. Zato Bog u svojoj ljubavi dozvoljava da na nas dođu nevolje i iskušenja kako bismo vidjeli kakvi smo u suštini. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)