“Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Izaija 7,14)
Mi ne možemo shvatiti kako je Krist postao malo bespomoćno Djetešce. Mogao je doći na Zemlju u najvećoj ljepoti i potpuno se razlikovati od ljudskih potomaka. Njegovo lice moglo je biti obasjano svjetlošću, a Njegova pojava mogla je biti visoka i lijepa. Mogao je doći tako da očara one koji su Ga promatrali, ali to nije način na koji je Bog osmislio da bi trebao doći među ljude.
On je trebao biti poput onih koji su pripadali ljudskoj obitelji i židovskom narodu. Njegove vrline bile su slične vrlinama drugih ljudskih bića, i na Njemu nije bilo takve ljepote koja bi privlačila ljude i izdvajala Ga kao drukčijeg od ostalih. Trebao je doći kao jedan iz ljudske obitelji i stajati kao čovjek pred Nebom i Zemljom. On je došao zauzeti mjesto čovjeka, dati sebe u zamjenu za čovjeka i platiti dug koji duguje grešnik. Trebao je živjeti bezgrešnim životom na Zemlji, i pokazati da je Sotona rekao neistinu kad je tvrdio da mu ljudska obitelj pripada zauvijek te da Bog ne može spasiti ljude iz njegovih ruku.
Ljudi su najprije vidjeli Krista kao Novorođenče, kao dječačića. …
Što više razmišljamo o Kristu koji je došao na Zemlju kao Novorođenče, postajemo sve zadivljeniji. Kako to može biti da je bespomoćno Djetešce iz betlehemskih jaslica sveti Božji Sin? Iako to ne možemo razumjeti, možemo vjerovati da je On koji je stvorio svjetove, za naše dobro postao bespomoćno Novorođenče. Iako slavniji od bilo kojeg anđela, iako jednak Ocu koji sjedi na nebeskom prijestolju, postao je jedan od nas. U Njemu su Bog i čovjek postali jedno, i u toj činjenici smo mi našli nadu za naš pali ljudski rod. Promatrajući Krista u tijelu, mi gledamo Boga u ljudskom, i u Njemu promatramo sjaj božanske slave, izražaj slike Boga Oca. (Selected Messages, sv. 3, str. 127,128)
Promišljajući o Kristovom utjelovljenju, stojimo zbunjeni pred nedokučivom tajnom koju ljudski um ne može shvatiti. Što više o tome razmišljamo, to postajemo zadivljeniji. Kako je velika suprotnost između Kristovog božanstva i bespomoćnog Djeteta u betlehemskim jaslama! Kako možemo premostiti udaljenost između svemoćnog Boga i nemoćnog Djeteta? A ipak se Stvoritelj svjetova, Onaj u kojemu je punina božanstva tjelesno, očitovao kao bespomoćno Novorođenče u jaslama. Iako daleko slavniji od bilo kojeg anđela, jednak s Ocem u dostojanstvu i slavi, On ipak nosi odoru čovječanstva! Božanstvo i čovječanstvo zagonetno su povezani, čovjek i Bog postali su jedno. Upravo u toj zajednici mi nalazimo nadu za pali ljudski rod. (Signs of the Times, 30. travnja 1896.)