„A ja živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim u vjeri u Sina Božjega, koji me je ljubio, i predao samoga sebe za mene.“ (Galaćanima 2,20)
Pošto smo grešnici rođenjem po svojoj prirodi i pošto ne postoji nešto takvo kao pravda bez Isusa, nameće nam se samo jedan zaključak. Da bismo bili drveće pravde, zasad Gospodnji, moramo prihvatiti Njegovu milost i oproštenje produžavajući zajedništvo i razgovore s Njime.
Stvarna osnova grijeha nije činiti rđava djela, nego živjeti poštenim ili nepoštenim životom daleko od Krista. Sva naša djela, bila ona izvana dobra ili rđava, urađena su zbog sebičnih razloga ako ne zavisimo od Krista i nismo u Njemu. Pošto smo grešnici po prirodi, sami nećemo nikad biti u stanju proizvesti bilo kakvu poslušnost.
Ako smo mi sredstvo donošenja rodova u kršćanskom životu, proizvest ćemo samo trnje i čkalj. Ako mi činimo djela, sve što ćemo proizvesti biti će uvijek nesavršeno.
To nas dovodi do ključnog pitanja. Da li mi ili Krist djelujemo u kršćanskom životu? Sveto pismo jasno uči da Krist želi živjeti u nama, pokretati „da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno.“, kaže Filibljanima 2,13. Moguće je „da Krist stanuje vjerom u srcima vašim, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni.“ (Efežanima 3,17)
Ako se oslanjamo na svoju poslušnost, ne možemo se nadati ničemu osim nesavršene poslušnosti. Ali ako Krist živi u nama, Njegovo djelo u nama neće biti nesavršeno. Njegovom stalnom prisutnošću i kontrolom mi možemo biti savršeno poslušni. Mi slušamo, a to i nismo mi, nego Krist koji živi u nama. Pravednik će živjeti vjerom. Ako ljudi koji su primili oproštenje, i opravdani su Kristovom pravdom, žive vjerom, oni mogu biti poslušni. Dok u svakodnevnom životu živimo vjerom u Krista, i dok On boravi u nama, možemo posjedovati stvarnu poslušnost. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)