“Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji.” (Rimljanima 8,14)
Razlog zbog kojeg će oni koji usmrćuju svoje tijelo u Rimljanima 8,13 „živjeti“ nije vodstvo Duha, već zato što su postali „djeca Božja“. Primivši „Duha posinjenja“ oni su dio Božje obitelji i imaju prednost obratiti se Bogu kao Ocu i svojim bližnjima kao braći i sestrama.
Ali zar nije svatko Božje dijete, bio on kršćanin ili ne bio, pita J. I. packer: „Nije!“ odgovara on. „Misao da su svi djeca Božja ne nalazi se nigdje u Bibliji. Stari zavjet ne prikazuje Boga kao Oca svih ljudi, već svog naroda, sjemena Abrahamova.“ A Novi zavjet jasno kaže da smo mi Abrahamovi potomci ako smo prihvatili Krista (Galaćanima 3,26-29). „Sinovstvo nije univerzalni status koji svatko prima prirodnim rođenjem, već nadnaravni dar koji se prima prihvaćanjem Isusa… ‘A svima koji ga primiše, dade vlast da postanu djeca Božja… koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od – Boga.“ (Ivan 1,12)
Ovo posvojenje sinova i kćeri je dar milosti. Ono dolazi kao novorođenje o kojem Isus govori u Ivanu 3. Ono dolazi kada ljudi silom Božjeg Duha odluče odbaciti svoj status „u Adamu s kojim su rođeni i prihvate status „u Kristu“ koji je Isus omogućio na Golgoti. Oni koji Krista prihvaćaju vjerom, kaže Pavao, „primaju posinjenje“ (Galaćanima 4,5; Efežanima 1,5).
Kršćani su predugo pogrešno razumijevali radosnu vijest o posvojenju. Mi ne samo da nastavljamo živjeti u Duhu, već to iscjeljuje naše odnose s drugim članovima Božje obitelji. Naposljetku nemoguće je ljubiti Oca a ne ljubiti Njegovu drugu djecu. Ili, kao što Ralph Earle opisuje istinsko kršćanstvo, „oni ne pripadaju samo obitelji već se tako i ponašaju“.
Ponašamo li se i mi? (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)