„A posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi.“ (Otkrivenje 1,13-16)
Dok sam još studirao, činilo mi se sasvim prirodno da Isus izgleda bar približno onako kao na slikama koje sam kao dijete gledao u crkvi. Iako nisam vidio nikakve potrebe da Isus izgleda kao bijeli Europljanin, nisam ni bio svjestan razlike između slika koje su predstavljale Isusa i ljudi koji žive na Srednjem istoku.
Bilo je to kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme studentskih protesta, marševa protiv rasnih ograničenja i rata u Vijetnamu. Jednoga dana jedan Afroamerikanac povukao me je u stranu s namjerom da dopuni praznine u mom obrazovanju.
Objasnio mi je da Isus nikako nije mogao biti „bijelac“, jer je imao karakteristike afričke rase. Navodeći današnji tekst, naglasio je da je imao vunastu kosu. Pokazujući na svoju glavu, rekao je s dubokim osvjedočenjem: „Ovakvu kao što je moja, a ne kao tvoja!“ Rekao je da boja uglačane bronce više liči na boju njegovih, nego na boju mojih nogu. Susret je predstavljao snažan udarac za moju udobnu mentalnu sliku o Isusu, i ja sam bio zahvalan Bogu na tome.
Posebno je zanimljivo da su se bijeli segregacionisti u Južnoj Africi pozivali na isti tekst u dokazivanju kako je Isus bio bijelac. Naime, Njegova glava i Njegova kosa su bili bijeli kao vuna. Prema njima, pozivanje na vunu odnosilo se na boju, a ne na izgled. Izgleda da smo mi ljudi u stanju se poslužiti Knjigom otkrivenja u nastojanju da dokažemo tvrdnje o kojima knjiga uopće ne raspravlja.
Isus nije imao namjeru da nam u ovom viđenju pokaže kako točno izgleda. Morali bismo priznati da bi nas u tom slučaju užasnula slika bića iz čijih usta izlazi „mač dvosječan“. Bjelina Isusove glave i kose nije trebalo da pokaže kako je u srodstvu s germanskom rasom. Umjesto toga, trebalo nas je podsjetiti na „Starca“ iz osmog poglavlja Knjige proroka Daniela. Isus dolazi Ivanu neposredno s božanskog prijestolja i donosi mu božansko ohrabrenje u pripremi za nevolje koje očekuju i njega i njegove Crkve. Žalosno bismo pogriješili ukoliko zanemarimo Isusovu veličinu da bismo se bavili bojom Njegove kože.
Gospode, pomozi mi dame ne skrenu s puta mnogobrojne pojedinosti koje mi Otkrivenje naizgled nudi. Usmjeri moje oči na poruku koja Tebe predstavlja u pravoj svjetlosti. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)