“Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.” (Matej 6,7)
Divno je kada netko moli nekoliko puta na dan i kada ima određeno vrijeme za osobnu molitvu. Daniel se u Babilonu molio tri puta na dan, okrećući se prema Jeruzalemu. Kršćani našeg vremena mole se prije obroka, nakon ustajanja i prije spavanja.
Ipak, u svemu tome krije se i opasnost. Vrlo je lako da molitva postane formalistična, a ne od srca, da postane nešto što činite u određenim okolnostima i u određeno vrijeme. I stoga je lako promumljati molitvu bez mnogo razmišljanja. U mom je životu bilo dana kada su molitve prije objeda ili prije spavanja postajale toliko rutinske da se poslije nisam mogao sjetiti jesam li uopće molio.
Neki put molimo samo zato što trebamo moliti, rutinski, formalistično. U našem današnjem tekstu Isus govori o molitvama koje predstavljaju samo prazno ponavljanje riječi, zato što neki misle da će zbog mnoštva svojih riječi biti uslišani.
To se odnosi na sve kulture. Tako čitamo (1. Kraljevima 18,26) da su Baalovi proroci vikali: “Baale, usliši nas!” nekoliko sati. U Novom zavjetu se nalazi izvještaj (Djela 19,34) da su stanovnici Efeza preko dva sata vikali “Velika je efeška Artemida!” Ima i kršćana koji ponavljaju svoje molitve uz upotrebu brojanica, dok se u istu svrhu kod Hindusa upotrebljavaju molitveni kotači. I u protestantskoj povijesti imamo primjera da se duljina molitve uzimala kao dokaz pobožnosti.
Isus nam kaže da su sve takve ideje pogrešne. Bog želi da mu se molimo na isti način na koji vodimo važne razgovore sa svojim najboljim prijateljima. Mi ne ocjenjujemo svoj uspjeh po količini izgovorenih riječi, niti desetinama puta ponavljamo svoje zahtjeve. Ne, mi znamo da nam je naš sugovornik naklonjen i da nas pozorno sluša. I stoga jednostavno izlijevamo svoje srce pred njime. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)