„Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubazno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli!“ (Filipljanima 4,8)
Sve dok Sotona bude imao moć da radi na ljudskom umu koji se nije zaštitio barikadom Svetoga Duha, postojat će oštar i ozbiljan sukob između dobra i zla i zlo će se pokazivati čak i među onima koji tvrde da su Božja djeca.
Nema nikakvog razloga da svoje oči usmjeravamo prema zlu, da se žalostimo i tužimo, da gubimo dragocjeno vrijeme i prilike plačući nad pogreškama drugih. Zar ne bi bilo mnogo ugodnije Bogu kad bismo zauzeli nepristrano gledište da vidimo koliko duša služi Bogu i odupire se kušnjama, koliko Ga slavi i hvali svojim talentima sredstava i uma? Zar ne bi bilo daleko bolje kad bismo razmišljali o prekrasnoj, čudesnoj Božju sili koja se pokazuje u promjeni jadnih, iskvarenih grešnika koji su tako puni moralne prljavštine da postaju slični Kristu po svojem karakteru?
Odvratimo svoje oči od promatranja nesavršenosti onih koji su u Crkvi i koji još nisu slični Kristu. Mi nećemo biti pozvani na odgovornost zato što oni koji izgovaraju tako visoka priznanja vjere nemaju odgovarajuće vrline. Zahvaljujmo Bogu što nam je dao prednost da odvratimo svoje oči od tih nesavršenih kršćana i da gledamo na one koji su istinski odani Bogu, koji su izvršitelji Riječi, koji i životom i karakterom očituju Božje obličje. A iznad svega zahvalimo Bogu što nam je dao prednost da gledamo na Krista, svoj savršeni Uzor.
Sve što nas izaziva da gledamo slabosti ljudske naravi, treba nam po Gospodnjoj namjeri pomoći da gledamo na Njega, da se ni u kojem slučaju ne oslonimo na čovjeka niti da tijelo prihvatimo kao oslonac. Mi se mijenjamo i poprimamo obličje onoga što promatramo. Kako je onda važno da otvorimo svoje srce za ono što je istinito, dobro i ugledno. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)