„Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jaganjcu; na ustima se njihovim laž ne nađe, neporočni su.“ (Otkrivenje 14,4.5)

Ako je Bog sto četrdeset i četiri tisuće otkupio od ljudi, onda je sigurno da nisu tako savršeni i bez mane u apsolutnom smislu. Svako ljudsko biće, osim jednoga, sigurno je griješilo u prošlosti i nastavilo griješiti i dalje, izgubivši na taj način savršenstvo slave Božje (Rimljanima 3,23).  Izvještaj koji je o njima zapisan sigurno se ne zasniva na nekom savršenom zapisu iz njihove prošlosti, već na Božjem pristupu tom zapisu i na načinu na koji Bog gleda na njihovu prošlost.

Brennan Manning iznosi priču o jednog vjernici o kojoj se govorilo kako dobiva vizije o Isusu. Te su glasine konačno stigle i do nadbiskupa tog područja. Odlučio ih je provjeriti. Znao je da ponekad vrlo uska granica dijeli istinskog mistika od fanatičnog slaboumnika. Postavio joj je zato pitanje: „Da li je, istina da dobivate vizije o Isusu?“

„Da“, jednostavno je odgovorila žena.

„Dobro“, rekao je on, „sljedeći put kad budete vidjeli Isusa zatražite od Njega da vam navede grijehe koje sam priznao tijekom svoje prošle ispovijedi.“

Žena je bila zaprepaštena. „Da li sam vas dobro čula? Vi tražite od mene da pitam Isusa koje ste grijehe učinili u prošlosti?“

„Upravo to. Molim vas, recite mi ako se nešto bude dogodilo.“

Žena je nakon desetak dana obavijestila nadbiskupa da ima poruku za njega. „Molim vas dođite k meni“, rekla mu je. Nadbiskup se požurio posjetiti ju. Htio je da to bude razgovor u četiri oka. „Rekli ste mi u telefonskom razgovoru kako ste upravo dobili viziju o Isusu. Da li ste postupili onako kako smo se dogovorili?“

„Da, biskupe. Tražila sam od Isusa da mi otkrije koje ste grijehe priznali tijekom svoje posljednje ispovijedi.“

Biskup se nagnuo naprijed pun iščekivanja.

Žena ga je uhvatila za ruku i pogledala duboko u oči. „Biskupe“, rekla je, „Isus mi je rekao kako se ne može sjetiti nijednog vašeg grijeha!“

Nije bitno da li se ova priča ikada dogodila, ona ipak opisuje jednu veliku istinu. Kada prihvatimo Isusa za svog Spasitelja, Bog postupa prema nama kado da nikada nismo pogriješili (Izaija 43,25). Istinsko zajedništvo vjernika može se postići okupljanjem ljudi u duhu i imenu Onoga koji se ne može sjetiti njihovih grijeha iz prošlosti. Kada budemo naučili da na isti način pristupamo jedni drugima, naše crkve će postati mjesto izliječenja, mjesto okupljanja onih koji zaista idu za Janjetom kuda god ono pođe.

Gospode, pomozi mi da opraštam drugima, onako kako si Ti meni oprostio! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)