“I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti, i lice mu se namrgodi.” (Postanak 4,3-5)
Kajin i Abel, Adamovi sinovi, razlikovali su se po karakteru. … Oba brata stavljena su na ispit, kao i Adam prije njih, da se vidi hoće li biti poslušni Božjim zahtjevima. Oni su bili poučeni svemu što je bilo učinjeno za spasenje ljudskog roda. Bog je preko sustava žrtvenih prinosa želio utisnuti u ljudski um spoznaju o ponižavajućoj naravi grijeha i prikazati njegovu sigurnu kaznu, smrt. Žrtve su trebale biti stalni podsjetnik ljudima da se jedino preko obećanog Izbavitelja mogu naći u Božjoj prisutnosti. Kajin i Abel razumjeli su sustav prinošenja žrtava koje su od njih bile zahtijevane. Znali su da prinošenjem tih žrtava pokazuju poniznu i pobožnu poslušnost Božjoj volji i priznaju vjeru u Spasitelja kojeg su te žrtve simbolički prikazivale i svoju ovisnost o Njemu.
Kajin i Abel na isti su način sazidali svoje žrtvenike i svaki od njih prinio je svoj prinos. Kajin je smatrao nepotrebnim da točno ispunjava sve Božje zahtjeve pa je zato prinio žrtvu bez prolijevanja krvi. Prinio je zemaljske plodove i prikazao ih pred Gospodinom, ali nikakav znak s Neba nije potvrdio da je žrtva prihvaćena. Abel je preklinjao brata da dođe pred Gospodina onako kako je Nebo propisalo. Ali njegove molbe učinile su da Kajin postane još odlučniji u ostvarenju svoje namjere. Kao stariji, osjećao je odbojnost prema bratovim savjetima i prezreo je njegove preporuke.
Abel je donio prinos od prvina svojega stada, najbolje što je imao, kao što mu je Bog zapovjedio. On je u zaklanom janjetu vjerom vidio Božjeg Sina, određenog da umre zbog kršenja Zakona Njegovog Oca. Bog je ukazao čast Abelovoj žrtvi. Oganj je pao s Neba i spalio žrtvu pokajnički raspoloženog grešnika. …
Kajin je sada imao priliku uvidjeti i priznati svoju pogrešku. … I Onaj koji ne gleda tko je tko, primio bi žrtvu vjere i poslušnosti. …
Abelova žrtva bila je prihvaćena, ali je to bilo zato što je u svakoj pojedinosti učinio ono što je Bog od njega zahtijevao. (Signs of the Times, 16. prosinca 1886.)