„Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.“ (Psalam 32,5)
David je često pobjeđivao u Bogu, ali se ipak mnogo bavio svojom nedostojnošću i grešnošću. Njegova savjest nije spavala smrtnim snom. Jadao se: „Grijeh je moj svagda preda mnom!“ (Psalam 51,3) Nije se zavaravao da je grijeh problem s kojim nema nikakvog posla i zbog kojega se ne treba brinuti. Kada je uvidio dubinu varljivosti svojega srca molio se da ga Bog očisti od tajnih grijeha.
Nije dobro za nas ako zatvaramo svoje oči i otvrdnjavamo svoju savjest tako da ne vidimo niti shvaćamo svoje grijehe.
Ponizno srce neće smatrati da mu je priznanje ispod časti. Neće misliti da će se osramotiti ako prizna da je na bilo koji način, možda samo u mislima, ranio svojega brata ili omeo Božje djelo preko njega.
Grijesi za koje se nismo pokajali ostaju neoprošteni. Oni koji misle da su im oprošteni i oni grijesi čiju grešnost nikada nisu shvatili, zbog kojih nikada nisu osjetili skrušenost u srcu, zavaravaju sami sebe. Naša snaga leži u našoj svjesnoj slabosti. Nemajući povjerenja u sebe, mi vičemo Bogu i tražimo pomoć, gradimo svoje spasenje sa strahom i drhtanjem. Odbacujući svako oslanjanje na tijelo, mi se čvrstim stiskom hvatamo za Isusa. U Nebo nikada neće dospjeti nemarni ljudi koji samo tvrde da su kršćani. Bog poziva na temeljito djelo svakoga od svojih sljedbenika.
Odlučnim samoodricanjem, Stalnom budnošću, Ozbiljnom molitvom, Marljivom uporabom svih sredstava milosti, Uz pomoć Isusa Krista, našeg Otkupitelja, Postat ćemo pobjednici.
Nebeski odmor je određen umornima, Kruna namijenjena čelu ratnika. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)