“Ali ako u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u zajednici smo jedan s drugim, i krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.” (1. Ivanova 1,7)
Misao da je Krist ispunio Zakon i Proroke prožima cijeli Novi zavjet. Kristov se križ nalazi u samom središtu Novog zavjeta i kršćanske vjere. Jeste li ikada pomislili da su Evanđelja pisana kao životopisi koji se potpuno razlikuju od svih ostalih po tome što nerazmjerno veliki prostor daju Isusovim posljednjim danima na Zemlji, Njegovoj smrti i Njegovom uskrsnuću?
Da, Evanđelja se doista razlikuju od većine životopisa velikih ljudi. Uobičajeni životopisi posvećuju po nekoliko stotina stranica životu i dostignućima svojih junaka i svega nekoliko stranica njihovoj smrti. Iz toga se vidi da su pisci prvenstveno zainteresirani za život svojih junaka.
Mislim da su Evanđelja jedinstvena djela te naravi u povijesti svjetske književnosti. Ona se prvenstveno bave smrću svog junaka. Ivan gotovo polovinu svoga djela posvećuje toj tematici. Još je čudnije što junak Evanđelja ne umire smrću junaka; Njega je u trenutku smrti, bar je tako izgledalo, i Bog zaboravio (Marko 15,34), jer je, prema zapisima novozavjetnih autora, nosio grijehe cijeloga svijeta i umro za grijehe svih ljudi.
I upravo je zato krv Isusa Krista tako važna piscima Novoga zavjeta i svima nama. Svi su novozavjetni simboli spasenja utemeljeni na Kristovoj krvi. Tako čitamo da nam je sam “Bog njega izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rimljanima 3,25), da u Njemu “imamo otkupljenje njegovom krvlju” (Efežanima 1,7), da smo već “sad opravdani njegovom krvi” (Rimljanima 5,9) i da je sam Bog odlučio po njemu “pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa” (Kološanima 1,20).
Hvala Ti, Isuse, što si ispunio zakon svojim životom i svojom smrću. Hvala Ti što si pretrpio smrtnu kaznu umjesto mene da bih ja mogao imati uskrsnuće u Tebi. Hvala Ti što si postao Jaganjac Božji za mene. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)