“Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona.” (1. Ivanova 3,4)
Grijeh je kršenje zakona. Ali, što je zakon? Književnici i farizeji bi nam kazali da zakon predstavljaju riječi zakona i da prekršiti zakon znači učiniti djelo koje se suproti zakonu, ponašati se protivno zakonu.
Upravo protiv ovakvog tumačenja Isus ustaje u petom poglavlju Evanđelja po Mateju. Za Isusa (Matej 22,35-40) i Pavla (Rimljanima 13,8.10; Galaćanima 5,14) bit zakona nije verbalna formulacija Deset zapovijedi, već moralni imperativ da ljubimo Boga i svoje bližnje.
To znači da je grijeh sve što se suproti ljubavi. To znači da zaobilaženje istine uz pomoć prisege predstavlja grijeh. Duga ruka Božjeg zakona ljubavi dostiže mnogo dalje nego što stari ili suvremeni legalisti mogu shvatiti. Ona pokriva cijeli naš život. Međutim, farizejski je um zadovoljan sve dok uspijeva uvjeriti sebe da drži slovo zakona. Na primjer, sve dok nije kriv za fizički preljub ili stvarnu rastavu braka ili fizičko ubojstvo, on vjeruje da se nalazi na pravom putu.
Farizejski um tako konstruira značenje zakona i tako definira njegov zakonski tekst da može činiti mnoštvo djela koja su u istinskoj suprotnosti s duhom zakona ljubavi i ne osjećati se krivim.
Farizejski um smatra da “učiniti zabranjeno djelo predstavlja grijeh i da je sve u redu dok ne učini to zabranjeno djelo”. I tako se suvremeni farizeji mršte na one koji nose vjenčani prsten ili neki ukras, dok oni sami žive u luksuznim stanovima ili voze skupe automobile, uopće se ne osjećajući krivima. Oni su pojam “svjetovnost ” tako definirali da mogu slobodno ležati na drozgi svoje samopravednosti. Farizejski um usitnjava grijeh i drži ga u sigurnim granicama, daleko od sebe.
Isus odlučno udara na sve takve pokušaje. Suvremeni farizeji, kao nekada stari, potpuno promašuju cilj, ne shvaćajući bit pravog kršćanstva. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)