„Marta, Marta! – odgovori joj Gospodin – brineš se i uznemiruje š za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.“ (Luka 10,41.42)
Dva moja omiljena novozavjetna lika su Marija i Marta, sestre Lazara iz Betanije. Kako su samo bile različite! Marta je bila neumorna radnica. Starala se vjerno da ispuni sve svoje mnogobrojne dužnosti i obaveze u životu. Brinula se da sve bude obavljeno dobro i na vrijeme – da objedi budu pripremljeni za goste, da budu posluženi na vrijeme, da kuća bude čista, rublje oprano, da sve bude na svom mjestu. Ona se brinula o svemu; bila je puna briga. Kad bismo se izrazili suvremenijim rječnikom, kazali bismo da je bila bolesna od strahovanja i prekomjerno zabrinuta.
A bila je tu i Marija. Ja je zamišljam kao leptira koji leti od cvijeta do cvijeta. Najveći dio svoga života Marija je provodila udišući miris ruža života. Ona se više zanimala za ljepote života i međuljudskih odnosa nego za njihove tamnije strane.
I upravo tu je dolazilo do nesporazuma među sestrama. Isus je došao u Betaniju i Marta ga je pozvala na ručak. Ta ju je obaveza stavila u stanje krajnjeg uzbuđenja. Trebalo je namjestiti postelje, pomesti podove, nabaviti i skuhati hranu i… Kolerična Marta je bila potpuno izvan sebe.
A gdje je Marija? Eno je! Potpuno je zaboravila na poslove. Samo sjedi kraj Isusovih nogu, sluša Njegove riječi i smiješi se. Zar ona ne zna koliko poslova treba obaviti? Zar je nije briga ni za što?
Marta je bila uzbuđena, puna briga. I prepuna. Toliko puna da nije imala vremena za Isusa.
Isus joj je uputio blagi ukor i otvoreno rekao da je Marija načinila bolji izbor. On nije rekao Marti da ne sprema i da ne kuha, ali joj je kazao da dobro pregleda listu svojih prioriteta. I Marijine i Martine osobine su nužne. Djelatnici su potrebni, ali i oni moraju odvajati vrijeme za Isusa. Isus i njima mora biti na prvom mjestu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)