“Uistinu, vjera je velik izvor dobitka ako je duh zadovoljan s onim što ima. Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, tako da ništa ne možemo iz njega iznijeti.” (1. Timoteju 6,6.7)
Jedna španjolska poslovica kaže da na mrtvačkom pokrovu nema džepova. Ta poslovica objašnjava istu istinu koju i Pavao ističe u našem tekstu. Razmislimo o tome za trenutak. Zar doista ništa ne nosimo sa sobom kada napuštamo ovaj svijet? Zar se tijekom našeg boravka ovdje nije dogodilo ništa što bi imalo vječne posljedice? Zar je sve o nama nakon smrti tako izbrisano da svatko nakon uskrsnuća započinje kao neutralna nula? Razmislimo malo o tim pitanjima prije no što nastavimo čitati dalje.
Želio bih reći da ipak nešto nosimo iz ovog života u sljedeći. Naravno, to nije srebro ili zlato, to nije naše imanje! Pavao i španjolska poslovica su apsolutno u pravu. Ali, ono što nosimo i moramo nositi je riznica karaktera – nešto što se ne može ponijeti u džepu, već što svaka osoba razvija u sebi, u ovom ili onom smislu.
Na ovoj Zemlji mi gradimo svoj karakter. Karakter je ono što smo mi. Karakter predstavlja naš identitet. I on ima vječnu vrijednost. Samo oni čiji je karakter sličan Kristovom bit će sretni u Kristovom kraljevstvu; samo će oni ustati u prvom uskrsnuću.
Osim prihvaćanja Krista, izgradnja karaktera je naš najvažniji zadatak na Zemlji. Karakter je jedino blago koje ćemo ponijeti na Nebo. Karakter ima vječne posljedice. Izgradnja kršćanskog karaktera je sabiranje “blaga na nebu gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu” (Matej 6,20).
Nebesko blago, naravno, ima i zemaljsku vrijednost. Svakoga dana ljudi i žene dobrog ili lošeg karaktera utječu na svoju djecu i na ostale ljude s kojima se sreću.
Danas moj život može pomoći i meni i drugima. A ono što sam danas određuje što ću biti sutra. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)