„Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu? On mu odgovori: ‘Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’“(Matej 22,36-40)
Sa zlatnim pravilom (Matej 7,12) došli smo do srži kršćanskog ponašanja, do ključnog elementa u biblijskoj definiciji savršenstva karaktera, do bitnog činitelja u biblijskom izlaganju što znači biti sličan Kristu.
Komentirajući ovaj tekst, Ellen G. White kaže: „Nijedan čovjek, koji ima pravu predodžbu o tome što čini savršeni karakter, neće propustiti da pokaže Kristovu sućut i nježnost. Milost svojim utjecajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećaje, dajući nam nebesku istančanost i osjećaj pristojnosti….“
Isti pisac nastavlja: „Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo kršćanstva; sve što je manje od toga jest prijevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića koja je Krist toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija… Kršćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Kristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera.“ (Misli s Gore blagoslova, str. 168.170)
S Kristovim pozitivnim opisom zlatnog pravila došli smo i do srži Isusove definicije savršenstva karaktera. Žalosno je samo što je u nekim dijelovima naše sredine došlo do izjednačavanja pojma savršenstva karaktera s određenim djelima, pristajanja ili odbijanja da se nešto čini ili ne čini.
Kakve li zbrke! Način našeg stila života su sredstva da se postigne cilj, a ne i sam cilj. Bog želi da budemo zdravi da bismo bili ljubazniji, obazriviji, da bismo imali više ljubavi prema Bogu i bližnjima, a ne zato da bismo se čvršće držali pravila i propisa. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)