“Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino.” (Tužaljke 3,26)
Među onima koji su se nadali da će obnova pod Jošijinom vladavinom dovesti do trajnog duhovnog preporoda bio je i Jeremija, kojega je Bog u mladosti, u trinaestoj godini Jošijina kraljevanja, pozvao u proročku službu. …
U mladom Jeremiji Bog je vidio čovjeka koji će opravdati sveto povjerenje i koji će ostati uz pravdu bez obzira na snagu protivnika. Onaj koji se pokazao vjeran u djetinjstvu, sada je trebao izdržati nevolje kao dobar vojnik križa. „Ne govori: — Dijete sam!“ naredio je Gospodin svojem izabranom vjesniku. „Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim.“…
Jeremija je trebao stajati pred narodom četrdeset godina kao svjedok za istinu i pravdu. U vrijeme neusporedivog otpada trebao je životom i karakterom poslužiti kao uzor služenja jedinome pravom Bogu. Tijekom strašnih opsada Jeruzalema trebao je služiti kao Gospodnji vjesnik.
Po naravi bojažljiv i spreman na povlačenje, Jeremija je čeznuo za mirom i spokojem života u samoći, kad više neće morati gledati upornu nepopravljivost svojega dragog naroda. Njegovo se srce kidalo od brige zbog posljedica koje će donijeti grijeh. …
Iskustva kroz koja je prolazio u danima svoje mladosti i u kasnijim godinama službe, naučila su ga da „put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje.“ Naučio je moliti: „Kazni me, Jahve, ali po pravici, ne u gnjevu, da nas ne zatreš.“ (Jeremija 10,23.24)
Kad je bio pozivan da ispije čašu nevolja i boli, kad je bio u kušnji da u svojem jadu kaže: „Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi“, prisjećao se Božjih blagoslova koje je dobivao i pobjedonosno uzvikivao: „Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. … Jahve je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem.“ (Ellen G. White, Borba i hrabrost)