„Kad Jaganjac otvori drugi pečat, začujem drugo biće gdje govori: Dođi! I iziđe drugi konj, riđan. I njegovu je konjaniku dano dignuti mir sa zemlje da se ljudi među sobom pokolju. I dan mu je mač velik.“ (Otkrivenje 6,3.4)

Oni koji nikada nisu imali priliku neposredno doživjeti rat, često podržavaju rješavanje sporova silom. Međutim, oni koji su stekli ratna iskustva, skloni su ga mnogo realističnije procjenjivati. Strah, bol, odvajanja, razaranja, gubitak života – sve to nema ništa privlačno u sebi, osim, možda, u mislima generala iz vojnih stožera. Po riječima generala Roberta Leea: „Baš je dobro što je rat tako strašan, jer bismo ga inače suviše zavoljeli!“

Rat danas nije predaleko ni od jednoga od nas. Čak i bez uporabe sredstava za masovno uništavanje, terorizam je pronašao mnoštvo načina umnožiti patnje i privući pažnju cijeloga svijeta.

I dok je međunarodni terorizam postao stalna prijetnja, ne možemo zanemariti ni njegovu domaću verziju. Bomba koju je Timothy McVeigh postavio u kamion, ubila je u Oklahomi 165 osoba, a to nije bio nikakav izolirani slučaj. Scenarij za svoje djelo pronašao je u drami „Turnerovi dnevnici“ koja je prodana u 200.000 primjeraka.

Teško je poslužiti se izrazom „civilizacija“, kada govorite o civilizaciji dvadesetog stoljeća. Ovo stoljeće bilo je svjedok nacističkog holokausta protiv Hebreja, genocida u Kambodži i Ruandi, etničkog čišćenja Armenaca i Grka u Turskoj… Manje poznato je „silovanje u Nankingu“, kada su, posle zauzimanja grada, Japanci redom silovali žene, a muškarce nabadali na bajonete, samo radi vježbe. A nemamo ni vremena govoriti o milionima koji su izgubili život u vrijeme Hitlera, Staljina, Maoa i tijekom Prvog svjetskog rata.

Godine 1905. Sjedinjene Države priznale su japansku aneksiju Koreje, prvu okupaciju kojoj je ta zemlja bila izložena tijekom 5 tisuća godina svoje zabilježene povijesti. Tijekom Drugog svjetskog rata vojnici okupatori oteli su i svakoga dana silovali 200 tisuća žena u toj zemlji. Kada su djevojke postale rijetke, prešli su na udane žene. Zlostavljali su te žene od 20 do 70 puta na dan, a kada se rat završio, ostavili su ih da umru u pustim predjelima ili su ih pobili kako bi sakrili tragove zločina. Rat zaista doprinosi da u svakom narodu izbije na površinu ono što je najgore.

Da je apostol Ivan dobio svoje viđenje u naše vrijeme, užasni simboli vjerojatno bi bili drugačiji, ali osnovna poruka ostala bi skoro ista. Čovječanstvo tijekom vremena nije evoluiralo na bolje – samo smo izmislili uspješnija sredstva za ubijanje. U svijetu koji je pun užasa i kaosa, ništa nije sigurno osim saznanja da jedino Bog u svojim rukama drži uzde povijesti. Jedino čvrsto tlo na koje možemo stati je povjerenje u Njega.

Gospode, učvrsti moje povjerenje u Tebe, bez obzira o čemu ću slušati u današnjim vijestima! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)