“Potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao.” (Rimljanima 4,21)
Pavao izjavljuje da je Abraham bio “potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao” i da će mu kroz Saru dati sina (vidi Postanak 17,16).
Dobro, Pavle, što ćeš učiniti s knjigom Postanka? Tamo čitamo da nakon obećanja “Abraham pade ničice pa se nasmija i reče u sebi: ‘Onome komu je stotinu godina, zar se može roditi dijete? Zar ce Sara u devedesetoj rod rađati!’” Onda je dobri patrijarh ponudio Bogu pomoć, izlaz iz nevolje mijenjajući Išmaela (svog sina s I Hagarom) za obećanje (Postanak 17,17.18). Naposljetku, od Boga se ne može tražiti ludost. Možda on nije dobro čuo.
U tom se trenutku Bog ponovno javio i rekao: “Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez moj s njim ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega.” (19. redak)
Kao što smo već jučer primijetili, Abrahamovu vjeru trebamo smatrati dinamičnom i rastućom. On je učinio ono što bi većina nas učinila — nasmijao se. Iz naše ljudske perspektive prijedlog Abrahamu i Sari bio je prilično smiješan. Ja osobno nisam sto godina star, a moja supruga još nema devedeset godina, ali mislim da razumijem zašto se Abraham smijao. Znate, postoje neke životne činjenice.
Abraham je bio poput nas. Njemu nije bilo lakše vjerovati nego ostatku čovječanstva. Njegova vjera nije bila automatska. On je poznavao stvarnost i teškoće s kojima se svi mi suočavamo.
Ipak, njegova je vjera jačala što vidimo iz činjenice da je obrezao sve muškarce u svom domu kao znak saveza prije Izakova začeća (22-27. retka). Od davanja obećanja u Postanku 15,5 i njegovog ispunjenja u Postanku 21,2 proteklo je vrijeme. Abraham se tijekom ovih dugih godina morao boriti sa sumnjom. Ali njegova je vjera jačala i Bog ga je mogao osnažiti (Rimljanima 4,20.21). Kada nam Pavao kaže da je Abraham bio “potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao”, on govori o njegovoj zreloj vjeri a ne trenutačnoj reakciji. Kao što je jedan pisac napisao: “Nevjera je bila trenutačna, a vjera stalna.” (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)