„Pjevaju oni pjesmu novu: “Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji.“ (Otkrivenje 5,9.10)

Medicinsko osoblje obavijestilo je kapelana bolnice da se pripremi za tešku posjetu. Mladi bračni par dobio je mrtvorođeno dijete. Kapelan je stigao na treći kat i vidio mnoštvo ljudi kako se smije u hodniku. Dežurna mu je sestra dala broj sobe, prošao je kroz mnoštvo i ušao u sobu koja je bila potpuno mračna osim slabog tračka svjetlosti koji je dopirao iz kupatila. U postelji je mogao nazrijeti majku. Bila je mlada i prijatnog izgleda, plave kose i umornih očiju. „Dobar dan“, pozdravio je kapelan ljubazno. Riječi nisu imale mnogo značenja u takvom trenutku. „Ja sam kapelan!“

Očajanje se pokazalo u njenim očima, bilo je jasno da pati, ali je izgledala pospano, jer je vjerojatno bila pod utjecajem sedativa. U rukama je držala beživotno tijelo svoga djeteta. Prije nego što je mogao išta reći, ona mu je predala dijete. Mala djevojčica bila je zavijena u bijelo platno, njeno malo lice izgledalo je kao živo, ali je tijelo bilo opušteno. Gledajući je, čovjek bi pomislio da spava. Otac je sjedio u fotelji, i gledao kroz prozor. Bio je u šoku, nesposoban za razgovor, jedva da je i primijetio kapelanovu prisutnost. Odmah pored majke sjedila je baka i neutješno jecala.

Kapelan je stajao, držeći mrtvo dijete. „Pomozi mi, Gospode, pomozi mi“, molio se bez riječi, nježno njišući izgubljeni san mladog para. Pomislio je da u svom stanu imaju već potpuno uređenu dječju sobu, koja će čekati na svog stanara koji nikada neće doći. Koliko puta su muž i žena uzbuđeno razgovarali o svom još nerođenom djetetu? Koliko darova, dobrih želja, planova, i snova su unaprijed pripremali?

Kapelan nije mogao zadržati suze, dok ih je poveo u molitvi. Vrativši dijete majci, rekao je da im stoji na raspolaganju ukoliko im bude potreban.

Drugi su parovi slavili u hodniku rođenje svoga djeteta. Ljubazno ih je zamolio da se malo utišaju, makar iz sućuti. Brzo su to učinili, suosjećajući s bolom mlade majke.

Oba roditelja mrtvorođene djevojčice učinili bi sve što je bilo u njihovoj moći da im se dijete rodi živo. Možda bi dali i svoj život kada bi time mogli oživjeti svoju kćer. Upravo to je učinio Isus kada je položio svoj život za nas, umjesto da nas pusti da umremo. Imao je izbor između vječnog života za sebe bez nas i smrti ako nas želi spasiti. Isus nije mogao živjeti bez nas – bez mene i tebe. Toliko nas je volio.

Gospode, hvala Ti što si nas volio toliko da si odlučio umrijeti za nas. Želim da se u mom životu osjeti potpuni utjecaj te žrtve. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)