“Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja! ‘ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, i molite za one koji vas progone.” (Matej 5,43.44)
Koliko naša pravednost treba biti veća od pravednosti književnika i farizeja (Matej 5,20)? To je pitanje. Počevši od teksta u Evanđelju po Mateju 5,21 Isus opisuje tu “veću” pravednost. A ona je doista beskrajno veća. On nam je rekao da se ne možemo baviti mržnjom ni u mislima, da ne možemo imati nečiste želje, da ne možemo olako rasturati brak, da naše misli i naše riječi moraju biti čiste. On je opisao grijeh tako da znamo da je on i više nego samo ponašanje. U grijeh su uključene i misli i pobude.
A onda (Matej 5,38-42) nas je iznenadio govoreći da se ne smijemo svetiti onima koji nam zlo čine. Ali, otišao je i (Matej 5,43.44) dalje. Jedno je ne vraćati udarce, a sasvim je nešto drugo voljeti one koji nam čine zlo, moliti se za one koji nas progone i zlostavljaju.
Isus je podigao to suprotno, neočekivano ponašanje na najviši mogući pijedestal. Kako bi itko mogao činiti tako nešto? Pa to nije normalno!
U pravu ste. Voljeti svoje neprijatelje nije normalno, ali je kršćanski, i u nekoliko sljedećih tekstova Isus će nam objasniti zašto je kršćanski.
Tekst koji nam kaže da volimo svoje neprijatelje neodvojbeno je povezan s prethodnim koji traži da se ne svetimo. Prvi tekst (Matej 5,38-42) izražava ovo načelo u negativnom obliku, govore ći nam šta ne smijemo činiti; dok ovaj tekst (Matej 5,43-48) istu zapovijed izražava u pozitivnom obliku, govoreći nam što moramo činiti.
U drugom tekstu stižemo do zaključka što znači biti kršćanin. Mi trebamo voljeti svoje neprijatelje; trebamo se moliti za one koji nas gone.
Jeste li ikada pokušali to i učiniti? Jeste li, Božjom milošću koja daje snagu, uspjeli to ostvariti u svom svakodnevnom životu? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)