“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4)
Kao i prvo blaženstvo, i ovo se suproti mudrosti i putovima svijeta. “Normalni” nekršćani proglašavaju ovakvu izjavu posve nerazumnom.
Lozinka ovog svijeta ne glasi: “Blago onima koji tuguju!”, već “Blago onima koji nemaju potrebe za tugovanjem!” Svijet pod svaku cijenu nastoji izbjeći žalost. Njegova filozofija glasi: “Zaboravi svoju tugu! Potrudi se da izbjegneš probleme!”
Velika industrija zabave pokušava pomoći ljudima da izbjegnu potrebu za žalošću, da mnogo vremena provode razmišljajući o teškim problemima s kojima se suočavaju kao pripadnici svoje kulture ili kao pojedinci.
Mahnita želja za uživanjima, svojstvena našoj kulturi, na mnogo načina predstavlja samo mehanizam bijega od žalosti. Televizija je, u stvari, vizualni narkotik ili sedativ. Ona predstavlja relativno beznačajne programe kao način za bijeg od relativno beznačajne svakidašnjice. Isto se to može kazati i za organizirane sportove. Oni nam pomažu da se isključimo iz stvarnog svijeta i da se nađemo u svijetu koji nas ni izdaleka toliko ne ugrožava. Masovna zabava je prije bijeg od života nego što predstavlja stvarni život. Ljudi očajnički pokušavaju biti sretni. Industrija stvaranja privida sreće u Americi je jedna od najvećih privrednih grana.
Međutim, ova mudrost ne potječe od Isusa. “Blago onima koji tuguju!” Luka, u svom usporednom tekstu, drugo blaženstvo uobličuje još jasnije: “Jao vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati!” (Luka 6,26)
Kao i u svim ostalim blaženstvima, Isus i ovdje upućuje izazov konvencijama svijeta. On predstavlja kršćanski ideal kao suprotnost idealu neobraćenog svijeta. Kršćanin se bitno i duboko razlikuje od svijeta.
Premda kršćani osjećaju duboku radost spasenja, ne traže neku praznu, beznačajnu sreću. Krist ih poziva da život shvaćaju ozbiljno i da plaču plačem koji će im konačno donijeti sreću. U stvari, prema Isusu, put je tugovanja jedini put k trajnoj sreći. Gospode, pomozi mi da bolje shvatim što znači tugovati kao što je Isus tugovao. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)