„Drugu prispodobu iznese im: ‘Kraljevstvo je nebesko kao čovjek, koji posija dobro sjeme na njivi svojoj. Dok je sve spavao, dođe neprijatelj njegov, posija kukolj po pšenici i otide.’“ (Matej 13,24.25)
Kad je izniklo sjeme posijano u ovoj priči, domaćinove sluge su primijetile kukolj među pšenicom. Došli su svom poslodavcu i rekli: „Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na njivu svoju? Odakle joj dakle kukolj?“ On je odmah prepoznao djelo neprijatelja. Međutim nije odgovorio onako kako su sluge očekivale i naredio im da počupaju kukolj. Rekao im je neka puste da sve raste zajedno do žetve. Tada će tek biti u stanju da bez greške i napora sigurno odvoje kukolj od pšenice.
Ovo je Isusova usporedba o sudu. U polje ovoga svijeta, koje je Bog zasijao dobrom, došao je neprijatelj i posijao zlo. Vrijeme suda je trenutak kada će se izvršiti krajnje razdvajanje dobra i zla.
Ono čime nam ova usporedba govori o Isusu sastoji se u tome da žito i kukolj imaju oboje vrijeme za razvoj. Njima je dano vrijeme da samima sebi i ostalom svijetu pokažu kakav im je u suštini karakter. Sluge su mogle raspoznati prisutnost kukolja u polju od samog početka. Ali oni nisu imali uvid kojim bi pravilno prosudili u svakom slučaju. Tako je i u svemiru. Anđeli koji nisu pali i ostali svjetovi koji nisu pali u grijeh, mogli su vidjeti da postoje neki problemi kad je sotona zbačen sa neba. Ali da nikad više ne bi bilo pitanja što je žito a što kukolj, Bog je dozvolio da se oboje razvija, tako da se u potpunosti pokaže njihov karakter. U vrijeme kada su i dobro i zlo sazreli, nitko se više neće pitati što je što i kakav je karakter jednog ili drugog. Nakon suda, kada su kukolj i žito prepoznati u svom potpunom obliku, svakome se daje plata. Kukolj se skuplja da bi bio spaljen. Žito se skuplja u žitnicu. Sud cijelom svemiru otkriva pravdu i Božje poštenje, kao i Njegovu milost koja pruža svakome priliku da se pokaje. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)