„Isus joj reče: Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Ivan 11,25)
Postoji duga lista neprijatnih riječi koje počinju slovom S. Tu su: smetnja, siromaštvo, sramota, strahota, stradanje, samoća, strah, sumnja, sablazan i slabost. Kako vam se one sviđaju? Ali najstrašnija od svih je riječ smrt.
Mnogi ljudi širom svijeta vjeruju da kad umreš – eto to je sve. Mrtav si zauvijek. Ne postoji ništa nakon groba. Otvoreno govoreći nisam baš impresioniran njihovom teorijom, a vi? Nije to ponuda vječnog života u Las Vegasu nasuprot vječnosti na Nebu. To bi nekima možda bilo čak i privlačno.
Međutim, to je vječnost na Nebu nasuprot ničega. Veoma sam sretan što smrt nije kraj, i što Bog ima planove za nas koji su veći od nepostojanja za vječnost ili uništenja. Dobra je vijest shvatiti da ono što mi zovemo smrću nije nikada predstavljalo bilo kakvu teškoću za Boga. Isus je smrt nazivao snom.
Čitali smo da je plata za grijeh smrt – ali stvarna plata za grijeh je druga smrt. Druga smrt u stvari ne treba zabrinjavati kršćanina. A ono što mi zovemo smrt, san, trenutak tišine, isto nije nešto oko čega se trebamo brinuti.
Kad Gospodin siđe sa neba uz glas trube, i mrtvi u Kristu budu pozvani iz svojih prebivališta, to će za Boga biti jedan od najlakših zadataka koji je ikada obavio. Jedina teškoća za Isusa je nevjerovanje – problem pokušaja nagovaranja naših upornih volja da se pokore Njegovoj kontroli, da Mu dođemo kako bismo imali život. To je teškoća!
Kad je Isus smrt nazvao snom, rekao je time nešto veličanstveno, jer spavanje kao misao na drugom kraju uvijek ima buđenje. Kad je Isus pošao djevojci u Jairovom domu, rekao je: „Nije umrla nego spava“, zato što je znao da dolazi vrijeme buđenja. Zato što je Isus umro i ustao, svatko od nas može izabrati danas da živi vječno. Možemo zaspati – ali nećemo umrijeti. Isus će nas sam doći probuditi kako bismo vječnost proveli sa Njim. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)