„Zar ne vjeruješ, da sam ja u Ocu, i da je Otac u meni? Riječi, koje vam ja govorim, ne govorim od sebe samoga, i djela čini Otac, koji ostaje u meni.“ (Ivan 14,10)
Kako je Isus živio životom poslušnosti Bogu? Ovisnošću o sili iznad Njega, a ne od sile koju je sam posjedovao. Njegova oslabljena ljudska snaga bila bi nedovoljna. Živio je životom stalne ovisnosti o drugoj sili na isti način na koji to možemo i mi. Isus je rekao u Ivan 5,30: „Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe.“
Isusov život bio je život stalne zajednice koju je vjerom ostvarivao sa svojim Ocem. Postao je moćni primjer koji svakome od nas pokazuje koliko je ta zajednica dostupna svakome od nas. Čak ni Njegova čuda nisu ostvarivana Njegovom božanskom silom. Učinjena su vjerom i molitvom, Božjom silom kroz službu anđela.
Kad razmišljamo o kraju Njegovog života i vidimo Ga kako se u Getsemaniji znoji kapljama krvi, neki od nas zaključuju da je od tada pa nadalje On sve morao izdržati sam; iako je tijekom cijelog svog života živio životom ovisnosti o svom Ocu, od Getsemanije do križa morao je ići sam. Luka 22,43 kaže da je jedan anđeo s neba došao u Getsemaniju da Ga ohrabri. Na križu kad je Isus rekao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“, borio se sam. Ali Bog i anđeli bili su pored križa. Isus je osjećao da Ga je Otac napustio. Osjećao se zaboravljenim. Ali Bog je bio tamo u Kristu, mireći svijet sa sobom i otkupljujući ga. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)