“Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu – ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi.” (Ivan 15,18.19)
Kršćanstvo, onako kako ga je Isus opisao, uopće ne sliči na neko ugodno putovanje kroz život. Od svih velikih učitelja Isus je najotvoreniji i najpošteniji. On stalno iznova naglašava da će Njegovi sljedbenici biti progonjeni zato što su slični Njemu, zato što žive po načelima koja se potpuno razlikuju od načela svijeta.
Kršćanstvo je izazivalo progonstva na svakom području kršćanskog postojanja: na poslu zbog poštovanja sedmog dana, u obitelji zbog novih prioriteta i veza, u društvu zbog novog načina života.
Očita je činjenica da pravo kršćanstvo mijenja ljude. Ono ih čini nespremnima da žive uobičajenim, grješnim načinom života, kojim živi njihova okolina. Posljedica je progonstvo. A to progonstvo nije uvijek bilo nježno. Imperator Neron, na primjer, mazao je kršćane paklinom i palio ih kao žive buktinje da bi rasvijetlio svoje vrtove. Ušivao ih je u životinjske kože i puštao svoje lovačke pse da ih rastržu na komade. Druge je ušivao u svježe odrane kože i stavljao ih na sunce, koje je svojim toplim zrakama sušilo kože i tako polako stezalo do smrti njihova bespomoćna tijela.
Nekima je odsijecao dijelove tijela i pekao ih pred njihovim očima ili je na njih sipao rastopljeno olovo.
Lista surovosti je beskrajna. Ni sam Isus nije predstavljao izuzetak. I On je umro strašnom mučeničkom smrću na križu. Progonstvo i omalovažavanje još nisu došli kraju. Biblija nam kaže da će se nastaviti sve do kraja.
Međutim, sve to nije moglo skršiti duh Kristovih sljedbenika, jer su znali da ovaj svijet nije njihov dom. Oni su bili svjesni da će “progonjeni zbog pravednosti” naslijediti Božje kraljevstvo. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)