“Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: ‘Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.” (Matej 26,27.28)
Isus nije samo ispunio Zakon i Proroke u Starom zavjetu. On je to učinio i u Novome zavjetu, umirući za svakoga od nas na golgotskom križu. On nije samo umro umjesto mene, već je ostvario i značenje obrednog zakona o žrtvama.
Žrtva se nalazi u samom središtu nastojanja novozavjetnih pisaca da opišu značenje Kristove smrti i evanđelja. Jezik i simbolika Staroga zavjeta prožimaju novozavjetne opise. Ivan Krstitelj Isusa naziva “Jaganjcem Božjim koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29). Pavao govori o Kristu kao o “pashalnom janjetu” (1. Korinćanima 5,7). Petar kaže da njegovi čitatelji nisu otkupljeni “raspadljivim srebrom ili zlatom… nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta” (1. Petrova 1,18.19).
Međutim, tek u Poslanici Hebrejima, koja cijela predstavlja produljenu usporedbu Isusovog djela s hebrejskim sustavom žrtava, na najjasniji je način opisana Kristova smrt kao žrtva za ljudske grijehe. Hebrejima poslanica kaže: “I bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti ovako čiste, a same nebeske stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih.” (Hebrejima 9,22.23) Isus se “jedanput zauvijek – u punini vremena – pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh” (Hebrejima 9,26). “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe. On, naprotiv, pošto je prinio samo jednu žrtvu za grijehe, sjede Bogu s desne strane.” (Hebrejima 10,4.12)
Na mnogo smo mjesta vidjeli da je Isus ispunio zakon, ne samo svojim životom i učenjem već i svojom smrću. Ja imam Spasitelja koji je umro umjesto mene. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)