„Onaj, koji me posla, s menom je. On me ne ostavi sama, jer ja svagda činim, što je njemu ugodno.“ (Ivan 8,29)
Iako je rođenjem na ovom svijetu Isus uzeo ljudsku prirodu, nije nikada bio grešnik. Nikada nije sagriješio. Ponekad raspravljamo da li je Isus bio kao Adam prije pada u grijeh ili poslije. To će pitanje, ako o njemu počnete razgovarati, moći vas okupirati do ponoći. U izvjesnom smislu to je i pogrešno pitanje, jer je po nečemu Isus bio kao Adam prije pada, a po nečemu kao Adam poslije pada u grijeh.
To je razlog zbog kojeg to pitanje postaje tako složeno. Isus je bio nalik Adamu poslije pada u okvirima tjelesne, umne i moralne snage. Ali Isus je bio kao Adam prije pada u tome što je bio bezgrješan. Isus je bio podložan svim Adamovim ograničenjima. To znači da je mogao da bude kušan. To znači da je postojala mogućnost da podlegne iskušenju. To znači da je mogao pasti, pogriješiti ili sagriješiti. Isus je bio podložan svemu tome.
Ali u Njemu nije bilo nikakvog grijeha. To znači da je Isus imao duhovnu prirodu ili duhovni dio svoje prirode koja u sebi nije imala sklonosti ka grijehu. Taj dio duhovne Isusove prirode nije imao težnju, ni želju griješiti. Možete li to reći za sebe? Možete li to reći za bilo koga rođenog na ovom svijetu?
Ne, naša duhovna priroda je pala. Dakle, da li je Isus imao prednosti nad nama? Jeste. Imao je jednu prednost. Luka 1,35 kaže „ono što će se roditi biće sveto“ (DK), kad govori o Isusovom rođenju. Mi nismo rođeni kao sveti. Isus nikada nije kušan da produži griješiti. To je jedno od najvećih ljudskih iskušenja. Postoje ljudi koji su se godinama borili sa snagom grijeha koja se nagomilavala – to je strahovito iskušenje. Isus nikada to nije iskusio. On je mrzio grijeh. To su bile Njegove prednosti.
Isus nije nikada koristio prednost činjenice što je bio rođeni Bog. Živio je životom kojim možemo i mi živjeti, u stalnoj ovisnosti o svom Ocu i zajedništvu s Njim. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)