„Tada dođe žena Kananejka iz onoga kraja i povika: Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Moju kćer vrlo muči đavao.“ (Matej 15,22)
Iz izvještaja vidimo da Isus nije primjećivao ženu koja je išla za Njim i nije odgovarao na njene molitve, tako da su na kraju učenici tražili da je se oslobodi, jer im je dosađivala. Kad joj je na kraju progovorio, Isus joj je rekao da pomoć koju ima nije za nju, a pošto je ona i dalje ostajala uporna u svojim zahtjevima, Isus je spomenuo pse. Međutim, ona je nastavljala moliti i njen zahtjev bio je uslišen.
Vidite i udovicu, sirotu, u ritama i samu. Ona često dolazi pred suca koji je može osloboditi nevolje ako hoće. Međutim, on je odbija. Ona izlazi pred njega ponovo i opet iznosi svoj zahtjev. Na kraju on joj daruje pomoć koja joj je potrebna.
Zašto se ovi izvještaji nalaze u Svetom pismu? Istrajnost u molitvi spada među uvjete za uslišenje. Ali zašto je to tako? Da li Bog nije voljan izbaviti nas? Da li Mu moramo mnogo govoriti prije nego što nam pomogne?
U oba ova slučaja Bog je otkriven suprotnošću a ne usporedbom. Ženu Kananejku Isus odbija na način na koji bi se prema njoj ponijeli Hebreji. Želio je probuditi naklonost prema njoj u srcima svojih učenika, iako su u to vrijeme više naginjali hebrejskom promatranju stranaca kao nepoželjnih, i skoro ispustili Isusovu pouku. Ali žena, koja je kod Isusa vidjela sućut, koju On nije mogao sakriti, nastavljala je svoje molitve sve dok nije bila uslišena. Nepravedni sudac je također suprotnost onome kako Bog postupa sa nama. Bog je spremniji ‘pružiti nam dobre darove’ nego što smo mi spremni dati ih svojoj djeci. On prikazuje nepravednog sudca, priopćavajući da ako nepravednog čovjeka mogu zadobiti neprekidne molbe, koliko će mnogo sigurnije i više On, koji nam od početka želi pomoći, odgovoriti na naše molitve. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)