“Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših.” (Matej 6,14.15)
Velika je molitva završena, ali ne i komentar. Značajno je da Isus komentira jedino petu molbu. Nesumnjivo je Isus bio posve svjestan da je većini ljudi doista teško istinski oprostiti svojim bližnjima. I stoga se vraća na ovu molbu da bi još jednom istaknuo njenu izuzetnu važnost.
Tekstovi u Evanđelju po Mateju 6,12.14.15 nisu jedina mjesta u prvom Evanđelju u kojima se ističe kršćaninova dužnost da božanski oprost objavi bližnjima. Najpotpunije i najrječitije objašnjenje ove teme nalazi se u Evanđelju po Mateju 18,21-35. Uzmite sebi vremena da te tekstove pomno proučite.
Tekst započinje zanimljivim pitanjem što ga je postavio Petar. Apostol želi znati koliko puta treba oprostiti bližnjima. Zanimljivo je da Petar sam nudi i odgovor na svoje pitanje. Predlaže sedam oprosta.
Kad se dobro zamislite, oprostiti sedam puta nikako nije za odbacivanje. Posebno kad biste mi odvezli kola sedam dana zaredom. Razmislite o tome!
Petar je stoga sebe smatrao vrlo velikodušnim čovjekom. Rabini su toga vremena smatrali da ne treba opraštati više od tri puta, jer su na temelju Knjige proroka Amosa zaključili da ni Bog ne oprašta više od tri puta. Svakako da čovjek ne bi trebao biti velikodušniji od Boga, zar ne?
Međutim, Petar je udvostručio rabinsku mjeru i dodao još jedan oprost da bi dobio sveti broj. Svakako je mislio da je gomila oprosta doista postala velika i sigurno se pitao može li čovjek oprostiti toliko puta. Možda je očekivao da će ga Isus pohvaliti, ali se bojao da ga ne proglasi premekanim i popustljivim. “Petre, ne dopusti da te ljudi iskorištavaju!”
Petar je morao biti zapanjen kad mu je Isus rekao da treba oprostiti sedam puta sedamdeset. Možeš li ti to učiniti? Trebaš li?
Ovdje se srećemo s nečim vrlo važnim. O tome ćemo ponovno razmišljati sutra. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)