„Sami sebe istražite! Ili ne poznajete sebe – ta Krist je u vama. Ako ne, pokazujete se nevaljanima.“ (2. Korinćanima 13,5)
„Sami sebe istražite!“ Mnogi bi smjesta odgovorili: „Zašto, pa ja sam u vjeri, vjerujem u svaku točku istine.“ Ali živite li u skladu s onim što vjerujete? Imate li mir s Bogom i sa svojom braćom? Možete li se moliti iskreno: „Oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim!“ Ima li u vašem srcu imalo gorčine, zavisti, ljubomore, zlih sumnjičenja? Ima li u njemu suparništva, želje za posebnim prednostima i častima, težnje za vlašću nad drugima?
Dobro bismo učinili da ispitamo sebe i vidimo kakav duh gajimo. Naučimo govoriti blago i smireno čak i u najtežim okolnostima. Vladajmo ne samo svojim riječima, već i svojim mislima i maštom. Budimo ljubazni i uslužni.
Mnogi su svjesni svojih velikih mana pa čitaju, mole se i donose odluke, a ipak ne idu naprijed. Izgledaju nemoćni da se odupru kušnji. Razlog je što ne idu dovoljno duboko. Ne nastoje postići temeljito obraćenje svoje duše da bi tokovi koji izlaze iz nje bili neporočni i da bi njihovo ponašanje posvjedočilo da Krist vlada u njima. Svi nedostaci karaktera imaju svoj izvor u srcu. Oholost, taština, neugodan temperament i lakomost izlaze iz tjelesnog srca koje nije obnovljeno Kristovom milošću.
Ako je srce očišćeno, omekšano i oplemenjeno, o tome će posvjedočiti riječi i djela. Kada se duša potpuno preda Bogu, ona se čvrsto oslanja na Njegova obećanja, upućuje iskrene molitve i ulaže odlučne napore da vlada svojim riječima i djelima.
Mi ispovijedamo veliku i svetu vjeru pa naš karakter mora biti u skladu s tom vjerom i s Božjim velikim moralnim mjerilom.
Ispitajmo svoje srce u svjetlu velikog načela Božjeg zakona koje je Krist ovako oblikovao: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!“ (Luka 10,27) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)