„Sad se radujem, ne što ste bili žalosni, nego što se ožalostiste na pokajanje.“ (2. Korinćanima 7,9)
Kad sam išao u treći razred osnovne škole, igrali smo se napolju za vrijeme odmora. Ugrijani i prašnjavi vratili smo se oprati na umivaonicima za dječake i zaboravili da to treba činiti tiho. Iznenada učiteljica iz učionice do nas ušla je u prostoriju i rekla: „Što vam je? Razvikali ste se kao grupa uličara!“
Prvo i osnovno, smatrao sam da ona nema pravo ulaziti u ovu prostoriju za dječake, a drugo, nije mi se dopalo ono što nam je rekla. Zato sam joj grubo odgovorio. Ona je zaključila da sam se ponio suviše nadmeno za svoje godine i rekla je to mom učitelju. Učitelj mi je zato naredio da odem i tražim od nje da mi oprosti. Međutim, uopće mi nije bilo žao zbog onoga što sam učinio, pa zato nisam ni otišao tražiti oproštenje.
Sutradan u školi učitelj me upitao: „Jesi li išao tražiti oproštenje?“ Promucao sam: „Da, jesam.“ Ali on je već sve provjerio. Učiteljica mu je tog jutra rekla da nisam. Zato mi je kazao: „Jutros sam razgovarao sa njom i kaže da nisi.“
Stvarno sam bio u sosu. Zato sam rekao: „Ali jesam! Mora da me nije čula!“ Učitelj me ostavio. Školska godina se završila i ja sam se sa roditeljima preselio u drugi grad. Ali svaki put kad sam otvarao svoju Bibliju, sjećao sam se laži koju sam rekao svom učitelju.
Posao Svetog Duha je da osvjedoči o grijehu i On je ovom prilikom uradio veoma dobar posao. Na kraju, sjeo sam i napisao pismo učitelju, priznajući laž koju sam izrekao. Međutim još ništa nisam priznao učiteljici.
Na jednom bogoslužju, godinama kasnije, iznio sam ovaj svoj doživljaj, a poslije propovijedi, čekala me starija gospođa. Bila je to ona učiteljica. Više od trideset godina je prošlo a ja još uvijek nisam žalio zbog onoga što sam učinio! Kratko smo porazgovarali, a kad sam se vratio kući, čekalo me pismo učiteljice. Sada je ona izražavala svoje žaljenje zbog svog postupka. A kad je njoj bilo žao i ja sam se pokajao!
Od tada sam o tome više puta razmišljao. Zašto ranije nisam žalio zbog svog postupka? Zato što je nisam poznavao. Skoro jedini susret s njom dogodio se tog dana kod umivaonika.
Tako, ako su naši susreti sa Bogom slučajni, rijetki događaji, mi nećemo nikad stići do iskrenog pokajanja zbog onog čime smo Ga uvrijedili. Tek ako uvidimo Njegovu veliku ljubav i saznamo da nam je prijatelj, bit ćemo povedeni do pravog pokajanja. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)