“Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno.” (Matej 6,8)
Početak našeg današnjeg teksta glasi: “Vi, dakle, ne budite kao oni!” Kome da ne budemo slični? Slični onima koji misle da će ih Bog čuti ako budu mnogo govorili!
Nemojte biti slični njima! Zašto? Zato što “i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno”!
Riječ Otac u ovom je tekstu doista na pravom mjestu. Neki među nama su očevi. Ima i majki. Nitko među nama, ukoliko se radi o normalnim osobama, ne traži od svoje djece da ga mole za ono što im je nužno u životu. U stvari, mi im govorimo da ne plaču niti da nam se molećivo obraćaju kada nešto traže, jer ih ne želimo naviknuti na manipulativne metode moljakanja.
Osim toga, mi smo prilično obaviješteni što se tiče potreba naše djece. Vrlo često znamo njihove nade, strahovanja i želje. Ne samo zato što smo i mi sami nekada bili djeca već i zato što smo tu djecu pratili od njihovog prvog dana. Općenito govoreći, mi znamo što njima treba.
Međutim, ipak volimo kada nam se obrate. To je znak da nas prihvaćaju za svoje roditelje, da ih volimo i da se o njima staramo. Osim toga, to je i znak da nas poštuju. Stoga nam je važno da kažu: “Tata, molim te!” i “Mama, mnogo ti hvala!” Njihovo traženje i zahvaljivanje je stalni podsjetnik da ih volimo. Naravno, ne dajemo im sve što traže, jer ne bi sve što su zaželjeli bilo dobro za njih.
Naš odnos prema Bogu je vrlo sličan zdravom odnosu roditelja i djece, osim što Bog stvarno zna sve što ćemo poželjeti i sve što će doista biti dobro za nas. On ne želi da budemo prosjaci, ali želi da mu se obraćamo skromno i s poštovanjem kada nešto želimo. Naš Otac uživa da zadovolji naše potrebe na najbolji i najkorisniji način.
Da je Bog naš Otac, jedno je od najvažnijih učenja Novog zavjeta. Stoga mu trebamo prilaziti kao dragom Ocu, a ne kao osvetoljubivom sucu. On je Bog koji nas voli dovoljno da usliši naše molitve. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)