“Jednom su Aramejci otišli u pljačku i na području izraelskom zarobili mladu djevojku, koja je zatim služila ženi Naamanovoj.” (2. o kraljevima 5,2)
Daleko od svojeg doma, ova zarobljena djevojčica bila je svjedok za Boga, nesvjesno ispunjavajući namjeru radi koje je Bog izabrao Izraela da bude Njegov narod. Dok je radila u tom neznabožačkom domu, osjetila je sažaljenje prema svojem gospodaru; i sjećajući se divnih djela izlječenja koja je činio Elizej, rekla je svojoj gospodarici: „Ah, kad bi se samo moj gospodar obratio proroku koji je u Samariji! On bi ga zacijelo oslobodio gube!“ Ona je znala da je snaga Neba uz Elizeja i vjerovala je da bi tom snagom Naaman mogao biti izliječen.
Ponašanje ove male zarobljenice i način na koji je živjela u ovoj neznabožačko kući, snažno svjedoče o uspješnosti ranoga kućnog odgoja. Nema većeg povjerenja od onoga koje se ukazuje očevima i majkama kad im se povjeravaju djeca na skrb i odgoj. Roditelji postavljaju temelje navikama i karakteru. Budućnost njihove djece velikim dijelom ovisi o njihovom primjeru i poukama.
Sretni su oni roditelji čiji je život istinski odraz božanskog, tako da Božja obećanja i Njegove zapovijedi bude u djeci zahvalnost i poštovanje; učeći djecu da ih vole, da im vjeruju i da ih slušaju, roditelji istodobno uče djecu da vole i slušaju i svojega nebeskog Oca i da se uzdaju u Njega. Roditelji koji svojoj djeci daju ovakav dar, poklanjaju im blago dragocjenije od blaga svih vjekova, blago koje je trajno kao i vječnost.
Mi ne znamo u koju će vrstu službe naša djeca biti pozvana. Ona će možda provesti svoj život u krugu obitelji; ili će se možda baviti nekim uobičajenim životnim zvanjem, ili će otići kao učitelji Evanđelja u neku neznabožačku zemlju; ali sva su ona pozvana da budu misionari za Boga, propovjednici milosti svijetu. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)