“Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama.” (Izaija 53,3)

Isus nikada nije imao potrebe da tuži zbog svojih grijeha, jer nikada nije ni sagriješio. Ipak, i On se žalostio zbog grijeha i njegovih posljedica. Čitamo da je plakao kraj Lazarevog groba (Ivan 11,35). Pri kraju svog zemaljskog življenja čitamo da je žalio za Hebrejima: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta!” (Matej 23,37.38)

Čini se da neki kršćani misle da će kad srede odnose s Bogom biti neprestano nasmiješeni i da će neprestano žuboriti. Takva su očekivanja nebiblijska. Po Kristovim riječima, kršćanski život nije ispunjen neprekidnom radošću i stalnim smijehom.

Kršćani ne samo da žale zbog grijeha koji su Isusa odveli na križ već i oni, kao i njihov Gospod, tuguju zbog izgubljenog svijeta – svijeta koji i sredstva masovnih komunikacija svakoga dana proglašavaju izgubljenim, rastrzanim unutarnjim sukobima.

Isus je tužio zbog grijeha u svijetu i Crkvi, a to isto trebamo činiti i mi, po ugledu na Njega i na biblijske proroke. Psalmist kaže: “Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se Zakon tvoj ne čuva.” (Psalam 119,136) Ezekiel je čuo kako glas opisuje Božji narod kao ljude koji “tuguju i plaču zbog gnusoba” koje se čine u Jeruzalemu (Ezekiel 9,4). I Pavao piše o suzama koje prolijeva zbog lažnih učitelja koji su uznemiravali crkve njegovog vremena: “Mnogi, naime, o kojima sam vam često govorio, a sada i sa suzama govorim, žive kao neprijatelji križa Kristova.” (Filipljanima 3,18)

Kršćani plaču. Oni plaču kao za dragim pokojnikom zbog grijeha koji su Isusa odveli na križ. Oni plaču zbog svijeta punog grijeha kojemu je nužna Božja ljubav i Božje spasenje.

Međutim, paradoks evanđelja je da takvo plakanje donosi radost. Isus svakoga dana tješi one koji tako plaču, a još će im veću utjehu donijeti susret s dragim Gospodom na oblacima nebeskim. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)