„Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona na sruši, jer je sagrađena na litici.“ (Matej 7,25)
Idunuše vjetrovi. Svakako treba primijetiti da su vjetrovi jurnuli i na dobroga i na zloga, na one koji su gradili na stijeni i na one koji su gradili na pijesku. Ako gradimo na stijeni, to nas neće poštedjeti vjetrova života, ali će nam pomoći da im se uspješno suprotstavimo.
Ali, kakve su to oluje u životu? Neki smatraju da je oluja koja razdvaja one koji zidaju na kamenu i one koji zidaju na pijesku isključivo posljednji sud. Čini mi se da je ovo tumačenje ipak prilično ograničeno. Premda je sud svakako najistaknutija činjenica u metafori o oluji, moramo ipak priznati da su u nju uključene i svakodnevne nevolje koje nas pogađaju sa svih strana. I tako nam zidanje na stijeni neće pomoći samo na posljednjem sudu već će nam vjera biti korisna i u svakodnevnim olujnim prilikama.
S jedne strane, bilo bi prekrasno kad bi nam se nakon krštenja događale samo dobre stvari. Iznenada ne bismo više imali straha od bolesti, oluje nikada više ne bi pogađale naše domove, automobilima nikada više ne bi pucale gume, smočnice nam nikada ne bi bile prazne, voda nikada ne bi prestajala teći, štetočine nikada ne bi napadale naša polja. To bi doista bilo prekrasno.
Međutim, tako nešto bi imalo i svojih lošijih strana. Najozbiljnija bi bila što bi mnoštvo nagrnulo u Crkvu, ne zato što bi iznenada postalo svjesno svojih grijeha i svoje potrebe za spasenjem, već da izbjegne probušene gume, moljce, hrđu, bolesno grlo i još mnogo toga.
Bog je u svojoj mudrosti shvatio da to ne bi bilo dobro za Crkvu. I stoga On dopušta da zla pogađaju i Njegovu djecu, isto onako kao što dopušta da kiša i sunce donose blagoslov i nevjernima. To vjernima pruža priliku da pokažu kako ih vjera provodi kroz sve krize, da su čvrsto ukorijenjeni na Stijeni. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)