„Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ (Otkrivenje 3,19.20)
Isus kaže: „Evo stojim na vratima i kucam!“ Hoćemo li Ga pustiti da uđe? On ne bi želio da mi u ovo vrijeme, usred opasnosti posljednjih dana, stojimo sami oslanjajući se na svoju ograničenu snagu. Naša je prednost da hodimo u svjetlu Njegove prisutnosti i da u karakter koji oblikujemo utkivamo zlatne niti radosti, zahvalnosti, strpljenja i ljubavi. Na taj način možemo prikazati snagu božanske milosti i odsjajivati svjetlo s Neba usred svih briga i smetnji s kojima se suočavamo iz dana u dan. Zašto se onda spotičemo hodajući po mraku?
Svaka opomena, ukor i poziv u Božjoj riječi ili preko Njegovih glasnika, znači kucanje na vratima srca; to je Isusov glas koji želi ući. Sa svakim kucanjem na koje ne odgovaramo, naša želja da otvorimo postaje sve slabija. Ukoliko Isusov glas ne poslušamo odmah, on se u našoj svijesti miješa s mnoštvom drugih glasova; svjetovne brige i poslovi privlače našu pozornost i osvjedočenje polako umire. Srce postaje sve otpornije na utjecaj, upada u stanje opasnog gubitka svijesti o kratkoći vremena i o vječnim vremenima koja nas očekuju.
Mnogi su nagomilali toliko smeća na vratima svojeg srca da ne mogu pustiti Isusa da uđe. Neki moraju ukloniti teškoće sa svojom braćom, drugi se bore s nezgodnim temperamentom, ohološću, lakomošću; kod trećih ulaz priječi ljubav prema svijetu. Sve to moraju ukloniti kako bi mogli otvoriti vrata i s dobrodošlicom dopustiti Isusu da uđe.
Kako je dragocjeno obećanje: „Ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ O, ljubavi, čudesna Božja ljubavi! Usprkos svoj našoj mlakosti i grijesima, On govori: „Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama i iscijelit ću sve vaše otpade!“
Na nama je da otvorimo vrata srca i pustimo Isusa da uđe. On kuca i traži da uđe. Hoćeš li mu otvoriti vrata?
Isus stoji na vratima tvojeg srca. Pusti Ga unutra, primi nebeskoga Gosta! (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)