„Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu! Tako trčite da je odnesete! Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima. Oni da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi.“ (1. Korinćanima 9,24.25)
Da bismo pružili Bogu savršenu službu, moramo imati jasne zamisli o Njegovoj volji. To zahtijeva od nas da uzimamo samo zdravu hranu, pripremljenu na jednostavan način da nježni živci mozga ne budu oštećeni onemogućujući nam da ocijenimo pravu vrijednost pomirenja, neprocjenjivu vrijednost Kristove krvi očišćenja.
Ako ljudi bez nekog većeg cilja osim vijenca ili propadljive krune kao nagrade za svoje častoljublje prihvaćaju umjerenost u svemu, koliko bi više morali biti umjereni oni koji tvrde da traže ne samo nepropadljivu krunu besmrtne slave, već i život koji će trajati isto toliko koliko i Gospodnje prijestolje, bogatstvo koje je vječito, čast koja je neprolazna i vječnu slavu. Zar neće razlozi predočeni onima koji trče u kršćanskoj utrci navesti te vjernike da pokažu samoodricanje i umjerenost u svemu?
Osim ozbiljnosti i velike želje da ispunimo Božju volju, mi moramo nadmašiti revnost onih koji su uključeni u bilo koji drugi pothvat, u mjeri koja je toliko veća koliko je veća vrijednost cilja koji želimo postići. Blago koje želimo steći nepropadljivo je, besmrtno i slavnije od svega, dok ono za kojim teže svjetovni ljudi može potrajati samo jedan jedini dan.
Neka naša najveća briga ne bude da postignemo uspjeh u ovome svijetu, već da dobijemo odgovor na pitanje: Kako da osiguram sebi bolji svijet? Što trebam činiti da bih se spasio? Svi bi trebali cijeniti spasenje više od bilo kojeg zemaljskog dobitka, sve držati za trice samo da Krista zadobiju. Posvećenje mora biti potpuno. Bog neće dopustiti nikakvo ustručavanje, nikakvu podijeljenu žrtvu, nikakvog idola. Svi moraju umrijeti sebi i svijetu. I zato svatko od nas treba svakoga dana obnavljati svoje posvećenje Bogu. Vječni život vrijedi doživotnog, ustrajnog i neumornog napora. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)