“Sad kad se svjetina tako umnožila — nastavi faraon — vi biste ih od posla odvratili?” (Izlazak 5,5)
Aron, poučen od anđela, izišao je u susret svojem bratu od kojeg je bio odvojen toliko godina, i sreli su se usred pustinjske samoće na Božjoj gori. … Zajedno su putovali kroz Arapsku pustinju prema Egiptu; kada su stigli u zemlju Gošen, sazvali su skup izraelskih glavara. Aron, rječiti govornik, opiao im je sve Božje postupke prema Mojsiju, a onda su pokazali svoj znak pred narodom. “Narod je bio uvjeren, i pošto čuše da je Jahve pohodio Izraelce i pogledao na njihove jade, popadaše ničice i pokloniše se.” (Izlazak 4,31)
Sljedeći posao ova dva brata bio je da razgovaraju sa samim faraonom. Ušli su u veliku faraonovu palaču kao Gospodnji opunomoćenici, osjećali su da je Bog i tamo s njima, pa su govorili “kao Onaj koji vlast ima (Marko 1,22)”: “Ovako veli Jahve Bog Izraelov: ‘Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.’” (Izlazak 5,1) Faraon je već čuo o njima i o uzbuđenju koje je zavladalo u narodu. Zato se veoma razljutio. …
Istoga dana faraon je izdao zapovijed svim službenicima koji su nadgledali radove Izraelca da učine nešto što će njihovo robovanje učiniti dvostruko težim i okrutnijim. U toj zemlji gradile su se građevine i sada se još grade od opeka pečenih na suncu, pravljenih od ilovače pomiješane s pljevom koja je držala zemlju da se ne raspadne. Na takav način bile su izgrađene čak i njihove najraskošnije palače, a onda obložene kamenom. Faraon je sada zapovjedio da se radnicima više ne izdaje slama, ali da se strogo zahtijeva isti broj gotovih opeka. …
Kada je ovaj okrutni faraonov zahtjev stupio na snagu, narod se razišao po zemlji i skupljao strn umjesto slame, ali su ustanovili da je nemoguće obaviti uobičajeni opseg posla. Zbog tog propusta hebrejski službenici i sam narod bili su okrutno bičevani. …
Izraelci su očekivali da će biti oslobođeni ropstva bez ikakvog posebnog kušanja svoje vjere ili bilo kakvog stradanja. Međutim, ni oni sami još nisu bili spremni za slobodu. Imali su samo malo vjere i nisu bili spremni strpljivo podnositi svoje nevolje, sve dok Bog ne dovrši djelo njihovog slavnog izbavljenja. (Signs of the Times, 4. ožujka 1880.)