„On je kao drvo usađeno na vodenim potocima, koje rod svoj donosi u pravo vrijeme, i kojemu lišće ne vene; što on radi, sve uspijeva.“ (Psalam 1,3)
Često su u Bibliji Izrael i Božji narod uspoređivani sa drvećem. Izaija 61,3: „Hrastovi pravednosti” zvat će se oni, nasad Gospodnji za slavu njegovu.“ Divno drveće koje je trebalo donijeti rod i lišće, zaklon i nadu.
Ljudi Kristovih dana pravili su velike prikaze poniznosti. Imali su mnogo lišća, ogromnu krošnju.
Sjećate se izvještaja o smokvi, prokletoj zbog bujne krošnje i nedostatka roda. U Isusovo doba Hebreji su pravili takve prikaze poniznosti kakve nisu vidjela prošla vremena. Međutim bili su vrlo siromašni u rodovima duha.
Ponekad zaboravljamo što je u stvari rod drveća. Statističari u crkvi kažu da je to određeni broj spašenih duša, da je rod kršćanina broj ljudi na listi za koje može reći da ih je obratio. Ili da je to broj zvijezda koje će imati na svojoj kruni. Međutim to nije rod.
Rod o kome Isus ovdje govori je rod Duha. Slatki rodovi Duha – što je to? U Galaćanima 5,22. i 23. kaže nam se: „Ljubav, radost…“ Ako vidite osobu koja ide svuda neraspoložena to znači da možda nema rodova Duha. Jedan od njih nedostaje. „mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, umjerenost.“ Ljudi Kristovog vremena imali su mnogo lišća, ali malo slatkih rodova.
Dok se približavamo kraju vremena, otkrivamo da se Božje strpljenje nastavlja i dalje sve do vremena opisanog u Otkrivenju 11,18. Tu saznajemo što je u suštini ono što dovodi do kraja povijesti naše Zemlje i posijecanja nerodnog drveća. Jasno je da će se Božje strpljenje produžavati sve dok čovjek sam ne dođe do trenutka da uništi samog sebe. Doći će on i do te točke. Ako su nam oči otvorene uvidjet ćemo da smo skoro stigli do tog stupnja. Zato i ostatak proročanstava mora skoro biti ispunjen. U međuvremenu, Isus „nije došao da upropasti duše, nego da ih spasi“ (Luka 9,56). I kad su učenici predložili „hoćeš li da zazovemo oganj s neba“, Isus odgovara: „Ne znate, čijega ste duha. Sin čovječji nije došao da upropasti duše, nego da ih spasi.“ (Morris Venden, Djelotvorna vjera)