“Koji nas je i osposobio da budemo službenici Novoga saveza; ne slova, nego duha, jer slovo ubija, a Duh oživljuje.” (2. Korinćanima 3,6)
Farizeji su bili odlični kad se radilo o slovu zakona, ali slabi kada se radilo o njegovu duhu. U stvari, oni su bili perfekcionisti po svom opredjeljenju, a perfekcionisti ne mogu opstati bez liste zabrana i dozvola. Da bi mogli savršeno poštovati zakon, morali su dobiti mogućnost da ga protumače.
Stoga su negdašnji farizeji, kao i oni sadašnji, vrlo pažljivi kada se radi o definiranju grijeha. Za njih je grijeh uvijek značio djelo.
Oni su, na primjer, biblijske zabrane ubojstva i preljuba tumačili kao zabrane djela ubojstva i preljuba. Čovjek nije postajao grješnik sve dok ne bi učinio zabranjeno, grješno djelo. Da bi sebi omogućili savršenstvo, farizeji nisu samo ograničili domet zapovijedi, već su proširili i liste zakonskih dopuštenja. Tako se čovjek, na primjer, mogao rastati od svoje žene iz tričavih razloga, ne postajući prijestupnikom zakona.
Isus je osudio hebrejsku sklonost k ograničavanju značenja zakona i proširivanju njegovih dopuštenja. Odbio je igrati njihovu igru. On je sa slova zakona prešao na njegov duhovni sadržaj i njegovu osnovnu namjeru. Stoga je počeo isticati da osnovni problem nije samo djelo, već misao koja dovodi do djela. Prema tome, grješna želja je tako postala grijeh; poželjeti tuđu ženu ili mrziti bližnjega isto je tako grijeh kao i učinjeno djelo.
Na ovaj način Isus je uzdrmao jeftini perfekcionizam farizeja. Iako, možda, dobri i pobožni ljudi nikada neće učiniti preljub ili ubojstvo, nije bilo niti će biti čovjeka koji nikada nije zgriješio u mislima.
Isus nije samo produbio duhovno značenje zakona; On je uklonio i legalističke dozvole koje su farizeji dali da bi zaštitili svoj dobar glas.
I danas Isus upućuje na pravo značenje svoga zakona. On želi da živimo po duhu zakona, a ne samo po njegovom slovu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)