“Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer Bog ljubi vesela darivaoca.” (2. Korinćanima 9,6.7)
To je prirodni zakon. Ako ne posijete sjeme, ne možete prikupiti rod. Ako posijete samo malo sjemena, u najboljem slučaju ćete prikupiti malo roda. Ako posijete mnogo, možete se nadati obilnoj žetvi.
Pavao nam kaže da isti zakon važi i na duhovnom području. Oni koji su škrti prema Bogu i bližnjima mogu očekivati malo blagoslova, jer ni drugi neće biti velikodušni prema njima. Velikodušnost je zarazna. Mi njome utječemo na ljude oko sebe, uključujući i našu djecu. Ako vide da smo mi tvrdi, i ona će rasti i postati tvrda i škrta. Što sijemo i kako sijemo ima svoje posljedice, jer se naš utjecaj nezadrživo širi kroz vrijeme i prostor. Bogu nije stalo da samo dajemo potajno već i da dajemo radosno.
Jedna od mojih omiljenih biblijskih priča o radosnom davanju je priča o siromašnoj udovici koja je dvije lepte priložila u hramsku riznicu. Vrijednost njenog dara je bila izuzetno mala, ali je Isus ipak sazvao svoje učenike i rekao: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu. Jer svi ubaciše od svoga viška, a ona od svoje neimaštine: ubacila je sve što je imala, sve svoje uzdržavanje.” (Marko 12,43.44)
Njen je dar bio priznat na Nebu, jer je njeno srce bilo dano s njime. On je bila radosna darivateljica. To isto Bog želi od svakoga od nas. On želi da dajemo od cijeloga srca. Mnogo važniji od količine je duh kojim prilažemo svoje darove. Prava svrha davanja je da nas učini sličnijima Bogu Ocu i Isusu, Njegovom Sinu, koji su dali sebe da bismo mi mogli dobiti blagoslov ovdje i u vječnosti. Bog želi da budemo radosni darivatelji. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)