„Svaki, koji u njemu ostaje, ne griješi, i svaki, koji griješi, nije ga vidio niti ga upoznao.“ (1. Ivanova 3,6)
Dok rastemo u svom kršćanskom iskustvu, sve dok se u potpunosti oslanjamo na Božju silu, umjesto na svoju vlastitu, poznajemo iskustvo pobjede. U bilo kom trenutku u kome se oslonimo na svoju vlastitu snagu, možemo samo pasti. Ne postoji neka druga mogućnost. Ili smo Bogu podčinjeni 100% ili 0%.
Djelomične pobjede i djelomični porazi nisu rezultat djelomičnog podčinjavanja, već podčinjavanja koje je trajalo neko ograničeno vrijeme. To je ono što tvrdi 1. Ivanova 3,6 kada kaže: „Svaki, koji u njemu ostaje, ne griješi.“
Tako dugo dok stojimo u Njemu, mi smo nova stvorenja. Tako dugo dok smo u stavu ovisnog očekivanja Njegove sile, mi ne činimo grijeh. Da bi nas neprijatelj nekako uspio navesti da pogriješimo ili padnemo, prvo mora raskinuti tu stalnu ovisnost o Bogu.
Pravda i pobjeda u životu kršćanina nisu predviđene samo za neko vrijeme prije smrti ili preobraženja. One su dostupne u prvom tjednu života mladog kršćanina. Kad se pogledom udaljimo od svojih djela i promatramo Krista, pruža nam se pobjeda i imamo tako dugo pobjedu dok produžavamo ostajati u stavu ovisnosti o Njegovoj sili. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)