“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji čistite vanjštinu čaše i zdjele, dok su unutra pune otimačine i pohlepe! Slijepi farizeju! Najprije očisti nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista!” (Matej 23,25.26)
Farizeji su bili dobri ljudi, ali nisu bili i dovoljno dobri. Potrebno je da samo površno pročitate Evanđelja pa da vidite da ništa nije tako izazivalo Kristov gnjev kao religija književnika i farizeja.
Zašto? Zašto se Isus nije obarao na bludnice i carinike? Zašto nije provodio više vremena osuđujući posvjetovljene svećenike saduceje ili nemarni obični narod? Zašto se ljutio baš na farizeje koji su izvana gledajući bili najbolji od svih? Ova posljednja misao objašnjava problem. Njihova je religija izvana izgledala dobra. To su bili blistavi vjernici koji su nosili pravu vrstu odjeće, živjeli u najboljem mogućem okružju i činili ono što je trebalo činiti.
Današnje Crkve stale bi u red da ove ljude prime u svoje članstvo. Nema sumnje da bi neki među njima odmah zauzeli i rukovodeća mjesta u crkvama i organizacijama. Njihovi bi se talenti mogli vrlo dobro iskoristiti.
Ipak, imali su i nedostatak. Njihova je religioznost bila formalistična i namijenjena očima, ali nije dolazila iz srca. Isus je jasan u svojoj ocjeni. Ukoliko religija ne omekša srce i ne preobrazi život iznutra i izvana, postaje bezvrijednom. Isus je rezervirao svoje najoštrije riječi za ove vjernike, jer su bili nesvjesni licemjeri. Oni su činili sve što je trebalo činiti, ali im je njihova vanjska dobrota služila kao neka vrsta narkotika, opijala ih je. Njihova dobrota ih je uljuljkivala u samozadovoljni san, činila je da postanu neosjetljivi za svaku svijest o svojim nedostacima i potrebama.
Bilo je nužno da se probude, da shvate da neka samo vanjska dobrota uopće i nije dobrota. Trebali su otkriti dubinu kršćanstva. I meni je to nužno.
Gospode, otvori mi oči da vidim svoje pravo stanje. Otvori mi uši da čujem Tvoje savjete. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)