“Pusti me; jer je zora već osvanula!” Ali on odgovori: “Ne puštam te, dok me ne blagosloviš.” (Postanak32,26)
Zanimljivo je zapaziti da je spasenje vjerom izraženo kao istina isto tako snažno u Starom zavjetu kao i u Novom. To nije učenje samo Novog zavjeta. Zapazili smo da je jedan od događaja koji nas uči najdubljim poukama, onaj iz Jakovljevog života, zapisan u 32. poglavlju Postanka.
U prethodnom poglavlju vidimo kako se Jakov noću iskrao od svog ujaka, sa svoje dvije žene, djecom, stadima, i pošao kući. Što se više približavao kući, postajao je sve uznemireniji. Čuo je da mu u susret dolazi 400 vojnika. Neprijatelj se približavao. Ezav je bio na ratnom pohodu. Jakov se uplašio. Zato je smislio dosta mudru taktiku. Podijelio je svoju grupu u dva dijela; jer ako jednu grupu napadnu, druga će ostati. Učinio je sve što je mogao za svoju osobnu sigurnost i zaštitu. Mislio je da Bog pomaže onima koji pomažu samima sebi.
Na kraju, u očajanju, odlazi sam u tamu noći, da se pored Jaboka moli. Postanak32,24-28:
„Jakov ostade sam. Tada se je jedan borio s njim sve do osvitka zore. I kad ovaj vidje, da ga ne može nadjačati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu isčaši stegno iz zglavka, kad se je borio s njim. Tada reče onaj: Pusti me; jer je zora već osvanula! Ali on odgovori: Ne puštam te, dok me ne blagosloviš. Onaj ga upita: “Kako se zoveš!” On odgovori: Jakov. A onaj mu reče: Od sada se nećeš više zvati Jakov, nego Izrael; jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadjačao si.”
Iz ovog događaja učimo dvije važne pouke. Prvo, obraćenje i potpuno ili stalno podčinjavanje ne javljaju se neminovno istovremeno u nečijem iskustvu. U suštini to se rijetko događa. Druga istina je da kraj truda oko samoopravdanja zahtjeva borbu koju nitko od nas neće proći bez svijesti da se u njoj nalazimo. Jakov je iz ovog iskustva izašao hrom. Znamo da je bio hrom do kraja svog života. Mi ćemo znati kada se zbiva to iskustvo. Možda nećete znati kada ste obraćeni, ali sigurno ćete znati kada budete prolazili kroz ovu vrstu krize koju je Jakov doživio na Jaboku. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)