“Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Psalam 119,105)
Jučer smo vidjeli da kršćanin kao svjetlo svijetu svojim načelnim kršćanskim životom rastjeruje duhovnu tamu. Međutim, rastjerivanje tame nije jedina zadaća svjetlosti. Ona treba služiti i kao vodič.
Kad mislim o ovoj usmjerivačkoj ulozi svjetlosti, sjetim se redova svjetiljki koji se pružaju duž aerodromske piste. Svjetiljke jasno pokazuju pilotu gdje je sletna staza, gdje se treba spustiti. Svjetlost je vodič koji nam pokazuje smjer u kojem se trebamo kretati. Kad slijedimo svjetlost, mi smo sigurni. Ali, kad pokušamo “sletjeti u mrak” ili voziti po mraku, odmah se nađemo u nevolji. Uskoro otkrivamo da nam je svjetlost nužna.
Isus je došao na ovaj svijet da nam pruži tu sigurnost. Iako se vratio na Nebo, nije nas ostavio u tami. Dao nam je svoju Riječ kao žižak koji nas treba voditi kroz zamršene staze života. Kršćani postaju svjetlost onima pored sebe kada dijele Božju Riječ bližnjima, ne samo svojim životom već i proučavanjem Biblije i na druge načine.
Svjetlost nema samo ulogu da nam osvjetljuje put već i da nas upozori na opasnost. Još se dobro sjećam kada su u našem mjestu nakon Drugog svjetskog rata bili uvedeni semafori. Moja majka, koja nije bila vozač, počela mi je objašnjavati da crveno svjetlo znači slobodan prolaz, a zeleno zabranu prolaza. Na sreću, moj otac je čuo njeno objašnjenje i dotrčao da ispravi grešku, inače bih se ja, tada šest godina star, našao u velikoj opasnosti. Važno je da mi kao kršćani ne samo shvatimo upozorenja Božje Riječi već ih i poslušamo.
I dok budemo slušali upozorenja svjetlosti, dogodit će se nešto prekrasno – i mi sami ćemo postati svjetlost i počet ćemo rastjerivati tamu koja je obuhvatila svijet. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)