„Da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni.“ (Ivan 3,15)
Bio sam jednom pozvan da se obratim odjeljenju djece koja su polazila u prvi razred. To je bila velika čast. Sva djeca su ušla u školu marširajući i noseći ogrtače koje su im majke kod kuće sašile, sa kartonskim kapama i kićankama; a trebalo je da im pokušam reći nešto prikladno!
Shvatio sam da ih moram uključiti u svoj govor, jer inače neću moći zadržati njihovu pažnju, pa sam pred njih postavio problem:
„Recimo da u svojoj lijevoj ruci držim novčanice u iznosu od milion dolara koje ćete moći potrošiti tek kada napunite 21 godinu. A u svojoj desnoj ruci držim jedan dolar koji možete dobiti odmah. Što biste izabrali?“
Mogao sam vidjeti kako kroz njihove misli prolaze slike slatkiša, sladoleda i žvakaćih guma. Zato sam pokušao utjecati na njih, na osnovu njihovog širokog obrazovanja i činjenice da su sada pošli u školu, da pažljivo razmotre ovaj složeni problem. Bojao sam se za što se mogu odlučiti, pa sam trenutak njihove odluke odlagao što sam duže mogao.
Kad sam konačno zatražio da mi kažu što su odlučili, svi su izabrali isto: dolar! A ja sam po njihovim zadovoljnim licima mogao pogoditi koliko su bili sigurni da ću biti oduševljen njihovim pažljivim razmišljanjem! Da li se taj problem završava s vrtićem?
Ne, cijeli se svijet može upecati na isto. Nas nazivaju novom generacijom. I sve dok ne shvatimo potrebu za nečim van onoga što vidimo ovdje i sada i dalje ćemo praviti isti izbor kao ovi prvašići.
Jednoga dana moj otac je došao k meni i rekao: „Sine, imam jedan prijedlog koji ti želim iznijeti. Želim ti pokloniti milion dolara.“
Odmah sam se nasmijao! Znao sam dosta dobro stanje računa koji je imao u banci! Međutim, bio je i dalje uporan.
„Zamislimo da sam milijunaš i da ću ti dati milion dolara. Da li si zainteresiran?“
„Naravno!“
Nastavio je: „Postoje dva uvjeta. Prije svega, moraš pristati potrošiti čitav milion za jednu godinu.“
Pa dobro, više bih volio da mi to zadovoljstvo traje duže, ali bolje milion potrošen u jednoj godini nego da ga uopće nema.
„Drugi uvjet je da na kraju godine završiš svoj život u plinskoj komori.“
A ja sam rekao: „Molim?“
On je rekao: „Na kraju godine moraš umrijeti. Nema drugog izlaza. Nećeš moći upotrijebiti novac da pobjegneš na neki tropski otok. Sasvim je sigurno da ćeš umrijeti na kraju godine. Da li te još uvijek zanima moja ponuda?“
Rekao sam: „Ne dolazi u obzir!“
„Zašto ne?“
„Zato što bih proveo godinu dana razmišljajući o plinskoj komori. A to bi bilo dovoljno da mi pokvari svako zadovoljstvo cijele te godine.“
Isprobao sam ovakvo razmišljanje na mnogima od tada i odgovor je obično isti. Nije baš dobar posao uložiti jednu godinu, pa čak i fantastičnu godinu, za čitav život.
Tada je moj otac nastupio sa moralnom poukom koju biste mogli očekivati da će propovjednik iznijeti svom propovjedničkom djetetu!
„Sad zamisli da sam ja đavo i da ti nudim nešto slično. Kažem ti: ‘Evo, imaš sedamdeset godina, pa radi što ti je god drago! Nema pravila, nema propisa. Možeš raditi što god hoćeš, ići kuda god hoćeš. Nema zabrana, morala, ograničenja. Zabavljaj se! Proživi sretno! Ali na kraju tih sedamdeset godina morat ćeš završiti sa mnom u ognjenom jezeru’.“
I moj tata je rekao: „Jesi li zainteresiran?“
Tisuće ljudi prihvaćale su ovu ponudu smatrajući da čine veoma mudar izbor. Većina od nas spremna je prihvatiti zaključak da bi bilo glupo odlučiti se za jednu godinu kad vam na raspolaganju stoji sedamdeset. Ali što da onda kažemo o odluci za jednu godinu ako biste mogli imati vječnost? Ludo je, čak i na osnovu logike i zdravog razuma, odbaciti Božju ponudu za vječni život. Međutim, tisuće su je odbacile i odbacit će je. Tisuće će se odlučiti za prolazna zadovoljstva i izgubiti vječnost.(Morris Venden, Upoznajmo Boga)