„Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim.“ (Otkrivenje 3,9)
Bob je bio presbetarijanski propovjednik s Filipina. Neki tvrde za njega da je “rođen” za propovjednika. Dok razgovarate s njim shvaćate da ste razgovarali s vjernikom.
Jednog dana dok je išao prema propovjedaonici, zaustavio se pored svoje supruge i podigao svoju desetomjesečnu kćer. Noseći je na rukama, stao je za propovjedaonicu i počeo propovijedati. U prvi mah, djevojčica je širom otvorenih očiju gledala ljude pred sobom, ali je ubrzo pružila ruku uhvatila kravatu svog oca i stavila je u usta. Svi su se nasmijali. Propovjednik Bob oslobodio svoju kravatu, vratio je na mjesto i nastavio propovijedati.
Njegove je kćer onda uhvatila njegove naočale i povukla ih sebi. Vjernici su uživali. Vrativši svoje naočale, Pastor Bob ih je stavio na mjesto i poljubio kćer. Nastavio je propovijedati. Nakon jednog minuta ili nešto više vremena, djevojčica je ispružila ruku i uhvatila ga za nos. Svi, čak i sam propovjednik Bob, prasnuli su u smijeh.
Kada se smijeh konačno otišao, propovjednik Bob je rekao svojim vjernicima: “Ima li u onome što je učinila i nešto što joj ne bi ste mogli oprostiti?” Ljudi su počeli razmišljati, sjećajući se svoje djece ili unučića.
“Kad će se to završiti”, nastavio je propovjednik Bob. “Kada dijete napuni 3, ili 15, ili 30 godina? Koliko netko mora biti star da bi smo zaboravili kako smo svi Božja djeca?”
U crkvi je zavladala potpuna tišina. Moglo bi se čuti kako igla pada.
Vrlo tiho, propovjednik je zapitao: “Koliko vremena treba proći da bi ste zaboravili kako ste i vi Božja djeca?”
Da li nas Bog voli manje nego što mi volimo svoju djecu?? Ako smo spremni sve oprostiti svom trogodišnjem djetetu, na što je On spreman kada smo mi u pitanju? Ili, možda mislite, da Bog kao roditelj zaostaje za nama kao roditeljima? Mislite li negdje duboko u sebi da nikada nećete biti dovoljno dobri da zaslužite njegovu naklonost i ljubav? Svjesno ili nesvjesno, uvijek polazimo od nekog manje ili više na strahu utemeljenog nastojanja da zadovoljimo Boga. Veliki dio našeg ponašanja i odnosa predstavlja pokušaj izbjegavanja Njegove osude.
Mnogi se među nama očajnički bore da zasluže Božju ljubav. Teško nam je povjerovati da smo već dio Njegove obitelji. Možda se upravo u tome krije veliki dio našeg stresa. Možda bi zaista bilo dobro ponovno postati kao dijete da bi smo mogli shvatiti koliko nas Bog zaista voli!
Gospode, hvala Ti što si me prihvatio kao dio svoje obitelji u Kristu. Hvala Ti na mnogim dokazima Tvoje ljubavi prema meni i svijetu oko mene. Želim počivati u Tvojoj ljubavi! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)