“Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznajući.” (Daniel 9,3.4)
I dalje zabrinut za sudbinu Izraela, Daniel je ponovno počeo proučavati proročanstva proroka Jeremije. Ona su bila vrlo jasna — tako jasna da je na temelju tih svjedočanstava, zapisanih u knjizi, shvatio „broj godina, koje se — prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji — imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina“ (Daniel 9,2).
S vjerom koja se temeljila na sigurnoj proročkoj riječi, Daniel je počeo moliti da Bog što prije ispuni svoja obećanja. Molio je da Božja čast ostane neokrnjena. U svojim molitvama potpuno se izjednačio s onima koji nisu uspjeli ostvariti božanske namjere, priznajući njihove grijehe kao svoje.
Kakva je molitva sišla s Danielovih usana! Kakvu je poniznost duše otkrila! U riječima koje su se uzdizale Bogu mogla se prepoznati toplina nebeskog ognja. Nebo je odgovorilo na molitvu šaljući svojega glasnika Danielu. Molitve upućene na isti način u današnje vrijeme izvojevat će pobjede s Bogom. „Mnogo može molitva pravednika ako je žarka.“ (Jakov 5,16) Kao i u stara vremena, kada su molitve bile upućivane i oganj se spuštao s neba i spaljivao žrtvu na žrtveniku, tako će kao odgovor na našu molitvu nebeski oganj ući i u našu dušu. Svjetlo i sila Duha Svetoga uselit će se u nas. …
Nemamo li i mi toliko veliku potrebu da se obratimo Bogu kao Daniel? Obraćam se onima koji vjeruju da živimo u posljednjem razdoblju ovozemaljske povijesti. … Bog koji je čuo Danielovu molitvu, čut će i našu kada Mu priđemo skrušenog srca. Naše potrebe su isto toliko hitne i teškoće velike. S istom snagom trebamo težiti cilju i u vjeri iznijeti svoj teret pred velikog Nositelja tereta. Srca u naše vrijeme trebaju biti isto toliko duboko ganuta kao i u vrijeme kada se molio Daniel. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)