“Istina, to su same odlučile a one su im i dužne, jer, ako su pogani postali sudionici njihovih duhovnih dobara, dužni su im poslužiti svojim zemaljskim dobrima.” (Rimljanima 15,27)
Pavao potvrđuje misao da su vjernici iz neznaboštva “zadovoljni” što mogu pomoći svojim židovskim rođacima u Evanđelju. Apostol je, kao što je i pokazao u Poslanici Korinćanima, izvršio određeni pritisak kako bi se prikupljanje obavilo. Ali ovo nagovaranje ne znači da pogani nisu bili sretni kada su konačno ispunili svoju obvezu. To ilustrira činjenicu da “zajedništvo znači nešto više od uživanja, ono traži napore, a ako je nužno, i samopožrtvovnost”.
Kršćani iz neznaboštva su imali dobar razlog da se žrtvuju za Židove. Oni su kroz Židove primili Evanđelje. Pavao je prije istaknuo u Poslanici Rimljanima da je Božje obećanje došlo kroz Abrahama i njegove potomke (Rimljanima 4,13). Osim toga, Pavao stalno podsjeća svoje čitatelje da su biblijska obećanja o Spasitelju, pa čak i sam Spasitelj, došli iz židovstva. Izrael je doista bio drvo na koje su neznabošci bili pricijepljeni (Rimljanima 11,7-24). Osim toga, kao što piše u Djelima apostolskim, zajednica kršćana iz židovstva i neznaboštva započela je sa slanjem misionara poganima, a židovski vjernici su obično bili temelj svake nove crkve.
Tako su neznabošci mnogo dobili od Židova. Naime, oni bez Židova ne bi imali Evanđelje. Imajući ovo na umu nije čudo što Pavao jasno kaže da neznabošci “duguju” Židovima. Židovi su s njima podijelili svoje duhovne blagoslove i bilo je pravedno da i neznabošci podijele svoje materijalne blagoslove sa Židovima. Pavao smatra da je kršćansko davanje dvosmjerna ulica.
Ali za Pavla je to što su Židovi prihvatili darove od neznabožaca imalo i dublje značenje. Kršćanska crkva se brzo mijenjala tijekom svog kratkog postojanja. Počela je kao ogranak židovstva, ali neznabošci su brzo postali većina s Pavlom kao najznačajnijim misionarom neznabožaca. Primanje novčanih darova od neznabožaca iz Pavlove ruke značilo bi da kršćani iz židovstva prihvaćaju novu situaciju. Pavao je imajući ovo važno pitanje na umu zatražio Rimljane da se mole za njega na njegovom putu u Judeju (Rimljanima 15,30). On se prije svega nadao da će njegova misija tamo donijeti mir i jedinstvo. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)